Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-125/02 (D. P. i ostali)
Odluka donesena 26. 09. 2003.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, David Feldman, Didier Maus
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-125/02
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 09. 2003.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik, Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović, i sudije Hatidža Hadžiosmananović, prof. dr. Didier Maus, prof dr. David Feldman, Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, u predmetu broj AP-125/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. stav 3. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je
RJEŠENJE
Apelacija Damira Pehara i ostalih, podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj AP 141/01 od 14. februara 2002.
godine, ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. Damir Pehar i ostali (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Čitluka, koje zastupa Danka Vučina, advokat iz Mostara, podnijeli su 1. jula 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na presudu Kantonalnog suda u Mostaru, broj AP 141/01 od 14. februara 2002. godine .
2. Od apelanata je 24. jula 2002. godine zatraženo da dostave potvrdu o uručenju presude Kantonalnog suda u Mostaru. Apelanti su 31. jula 2002. godine dostavili odgovor u kome su obavijestili Ustavni sud da im je presuda uručena 15. aprila 2002. godine.
3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
4. Zdravko Šego je, 24. juna 1994. godine, prilikom upravljanja svojim vozilom usmrtio dječaka Patricija Pehara, sina Damira i Sandre Pehar i brata Renata Pehar. Saobraćajna nesreća se desila zbog prekoračenja brzine vozača prilikom prolaska kroz naseljeno mjesto nadomak Čapljine, dok je maloljetni Patricio pretrčavao cestu.
2 Nacrt rješenja
5. Apelanti su podnijeli tužbu protiv osiguravajućeg društva «EUROHERC-OSIGURANJE» d.d. Mostar (u daljnjem tekestu: EUROHERC), radi isplate materijalne i nematerijalne štete.
6. Prvostepeni sud je donio presudu, broj P-24/00 od 14. decenbra 2000. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao EUROHERC da isplati slijedeće iznose po različitim osnovama: 7.000 KM Sandri i Damiru Peharu i 4.000 KM Renatu Peharu, za pretrpljeni duševni bol, sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostepene presude; 2.100 KM za troškove sahrane; 1.180 KM za opremanje sahrane; 2.100 KM za usluge hrane i pića, sa zateznom kamatom od 3. juna 1994. godine; 4.300 KM za troškove ukopa, sa zateznom kamatom od 15. jula 1994. godine, te 6.689 KM za troškove postupka, sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostepene presude.
7. Apelanti i tuženi su Kantonalnom sudu u Mostaru podnijeli žalbe protiv prvostepene presude. Kantonalni sud je donio presudu, broj AP 141/01 od 14. februara 2002. godine, kojom je usvojio žalbe i preinačio prvostepenu presudu. Kantonalni sud u Mostaru je, između ostalog, preinačio iznos troškova postupka i odlučio, uzevši u obzir uspjeh odbrane tuženog tokom suđenja, da apelanti mogu potraživati iznos od 2.691 KM.
8. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru podnijeli zahtjev za zaštitu zakonitosti Javnom pravobranilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine koje je svojim dopisom od 24. juna 2002. godine obavijestilo apelante da javni pravobranilac nije mogao utvrditi osnovu za pokretanje postupka po ovom zahtjevu.
9. Apelant tvrdi da su mu drugostepenom presudom prekršena prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Razmatrajući dopustivost apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3. i člana 12. stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
11. Prema ustaljenoj praksi, nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama (član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine), ograničena je na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu», te Ustavni sud, prema tome, uopćeno govoreći, nije nadležan da vrši preispitivanje utvrđenih 3 Nacrt rješenja činjenica, kao ni da vrši tumačenje i primjenu općih zakona koje primjenjuju niži sudovi, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To se dešava u slučaju kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je relevantan zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (prava na pravičan postupak, prava na pristup sudu, prava na efikasni pravni lijek i u drugih slučajevima). Prema tome, kršenje odredbi procesnog i materijalnog prava ne povlači u svakom slučaju za sobom kršenje prava i sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija.
12. Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se osporava apelacijom iscrpljeni svi pravni lijekovi prema zakonima entiteta i ako je apelacija podnesena u roku od 60 dana od datuma kad je apelant primio odluku o zadnjem korištenom pravnom lijeku.» Član 12. stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
“3. Na listu predmeta ... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: (...)
(3). ako je protekao rok za podnosenje.
(...).”
13. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, pravni lijek mora zavisiti od apelanta, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenjem takvog pravnog lijeka se ne prekida računanje roka od 60 dana propisanog članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
14. U konkretnom slučaju, konačna odluka je bila presuda Kantonalnog suda u Mostaru koja je apelantima uručena 15. aprila 2002. godine. Apelanti su 1. jula 2002. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv ove odluke.
4 Nacrt rješenja
15. Kako to Ustavni sud navodi u stavu 13. ovog rješenja, zahtjev za zaštitu zakonitosti se ne može smatrati efikasnim i adekvatnim pravnim lijekom s obzirom da ne zavisi od apelanta već od nadležnog javnog pravobranioca. Prema tome, podnošenjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti ne prestaje računanje roka od 60 dana propisanog članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, izuzev u slučaju da javni pravobranilac odluči da pokrene postupak za zaštitu zakonitosti. U konkretnom slučaju, nadležni javni pravobranilac je odbacio apelantov zahtjev.
16. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se u ovom slučaju rok od 60 dana treba računati od dana uručenja presude Kantonalnog suda u Mostaru. Uzimajući u obzir stav 14. ovog rješenja, Ustavni sud nalazi da je apelacija podnesena izvan roka predviđenog članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
17. Iz navedenih razloga, Ustavni sud je jednoglasno, u skladu sa članom 12. stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio kao u izreci ovoga rješenja.
18. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.