Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-80/02 (M. D.)

Odluka donesena 26. 09. 2003.

  • Protek roka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, David Feldman, Didier Maus

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-80/02

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 09. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Hatidža Hadžiosmananović, prof. dr. Didier Maus, prof dr. David Feldman i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, u predmetu broj AP 80/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. stav 3. tač. 3. i 6. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je

RJEŠENJE

Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija M. D., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Travniku broj K 1/00 od 18. augusta 2000. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž 483/00 od 16. novembra 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija Marka Dovođe, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Travniku broj Kv 44/01 od 16. oktobra 2001. godine i rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž 565/01 od 21. februara 2002.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Mostar, podnio je 9. maja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Travniku broj K 1/00 od 18. augusta 2000. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž 483/00 od 16. novembra 2000. godine, rješenja Kantonalnog suda u Travniku broj Kv 44/01 od 16. oktobra 2001. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž 565/01 od 21. februara 2002. godine

2. Apelant traži da Ustavni sud poništi osporene sudske odluke i predmet vrati Kantonalnom sudu u Travniku na ponovno odlučivanje. On također traži da Ustavni sud izda privremenu mjeru kojom će se obustaviti izvršenje zatvorske kazne.

3. Razmatrajući dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3. i člana 12. stav 3. tac. 3. i 6. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržna u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 12. stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«(...)

3. Na listu predmeta ... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: (...)

(3). ako je protekao rok za podnosenje.

(...)

(6). Apelacija je ocigledno (prima facie) neosnovana.

...»

4. U konkretnom slučaju treba razlikovati prvobitni krivični postupak koji je rezultirao osudom apelanta i postupak koji ima za cilj ponavljanje tog postupka.

5. U pogledu prvobitnog postupka koji je završen presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž 483/00 od 16. novembra 2000. godine, ta se presuda mora smatrati konačnom u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Apelacija je dostavljena Ustavnom sudu 9. maja 2002. godine. Prema tome, podnesena je nakon isteka propisanog roka od 60 dana. Dakle, apelacija na presudu Kantonalnog suda u Travniku broj K 1/00 od 18. augusta 2000. godine i presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž 483/00 od 16. novembra 2000. godine nije blagovremeno podnesena Ustavnom sudu.

6. U vezi sa postupkom koji se vodio na osnovu zahtjeva za ponavljanje postupka, konačna odluka je rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž 565/01 od 21. februara 2002. godine. Apelant se u ovom slučaju ne poziva ni na jednu konkretnu odredbu Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Međutim, iz apelacije je vidljivo da se apelant žali na proceduralne greške u postupku koji je rezultirao njegovom osudom. Takve greške mogu predstavljati povredu njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji, u relevantnom dijelu, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim zakonom ustanovljenim sudom...

..."

8. Većina apelantovih navoda se odnosi na postupak koji je rezultirao njegovom osudom. Kao što je već navedeno, apelacija na presude Kantonalnog suda u Travniku broj K 1/00 od 18. augusta 2000. godine i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž 483/00 od 16. novembra 2000. godine nije blagovremeno podnesena. Zbog toga, Ustavni sud ne može preispitivati navodnu povredu apelantovog prava na pravično suđenje u postupku koji je rezultirao navedenom presudom.

9. Što se tiče rješenja donesenih povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, apelant isto tako navodi povredu prava na pravično suđenje koje štiti član 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropska komisija za ljudska prava je mišljenja da u prava i slobode, koje štiti Evropska konvencija, ne spada pravo na obnovu sudskog postupka, te da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na ponavljanje postupka s obzirom da onaj koji zahtijeva ponavljanje postupka i čija presuda je postala konačna nije "optužen za krivično djelo" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, X protiv Austrije, br. 7761/7, odluka od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji 14, str. 171/173). S druge strane, Evropska komisija za ljudska prava je prihvatila da se član 6. može primijeniti na obnovljeni postupak kad se slučaj ponovo otvori (vidi, Callaghan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 14739/89, Odluka od 9. maja 1989. godine, Odluke i izvještaji 60, str. 296/300).

10. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) je isto tako utvrdio da se ni jedan zahtjev za povrat u pređašnje stanje i zahtjev za obnavljanje postupka ne mogu dovesti u vezu sa nekim pravom i slobodom koji garantuje član II stav 2. Sporazuma o ljudskim pravima (Aneks 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini) zato što se u članu 6. Evropske konvencije nigdje ne spominje pravo na obnavljanje postupka koji je završen konačnom odlukom (Majstorović protiv Federacije Bosne i Hercegovine, br. CH 98/635, Odluka o dopustivosti od 22. jula 1998. godine, stavovi 13 i dalje, u vezi sa Evropskim sudom za ljudska prava - Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, serija A br. 11, stav 25). Međutim, u slučaju osude za ratne zločine tokom rata u Bosni i Hercegovini, Dom je proširio ovaj nivo zaštite i utvrdio da je neophodno izaći van uskog pristupa Evropske komisije za ljudska prava i primijeniti, bar u principu, standarde člana 6. Evropske konvencije na postupke koji se vode po pitanju da li obnoviti postupak (aplikacija br CH/98/548, Ivanović protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 9. marta 2000. godine, stavovi 44 i dalje).

11. U predmetu pred Ustavnim sudom, apelant nije potkrijepio dokazima svoju tvrdnju na koji način postupak koji je rezultirao osudom da se odbaci zahtjev za ponavljanje postupka krši proceduralne garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud ne može da utvrdi proizvoljnost nižestepenih sudova u primjeni i tumačenju člana 395. Zakona o krivičnom postupku. Dakle, ne može se naći utemeljenje apelacije u osporenim rješenjima i u ovom dijelu apelacija je očigledno neosnovana.

12. Prema tome, s obzirom da je apelacija djelimično neblagovremena i djelimično (prima facie) neosnovana, nije stavljena na listu predmeta za odlučivanje u skladu sa članom 12. stav 3. tač. 3. i 6. Poslovnika Ustavnog suda.

12. Apelant je tražio da Ustavni sud izda privremenu mjeru kojom će se obustaviti izvršenje presude Kantonalnog suda u Travniku broj K 1/00 od 18. augusta 2000. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž 483/00 od 16. novembra 2000. godine u smislu člana

75. Poslovnika Ustavnog suda. U konkretnom slučaju apelant se nalazi na odsluženju zatvorske kazne. Pošto odluka o privremenoj mjeri ne može ići dalje od toga što Ustavni sud odluči u glavnom pitanju, a pošto ova apelacija nije stavljena na listu predmeta za odlučivanja iz navedenih razloga, ne može se izdati privremena mjera i obustaviti izvršenje navedenih presuda. Zbog toga je zahtjev za izdavanje privremene mjere u ovom slučaju trebalo odbaciti.

13. Zbog svega izloženog, riješeno je kao u dispozitivu.

AP 80/02 26. septembra 2003.

Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-80/02 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio