Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-101/02 (F. D., I. B. i J. B.)
Odluka donesena 11. 02. 2004.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-101/02
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 11. februara 2004. godine, u predmetu broj AP-101/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. D., I. B. i J. B., podnesena protiv presude Općinskog suda u Gradačcu, broj P-247/00 od 8. novembra 2000. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-92/01 od 10. septembra 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. F. D., I. B. i J. B. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Modriče, koje zastupa F. A., advokat iz Gradačca, podnijeli su 28. maja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda u Gradačcu, broj P-247/00 od 8. novembra 2000. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-92/01 od 10. septembra 2001. godine.
2. Apelanti su raseljena lica, koja koriste kuću u Ulici VI. Bataljona broj 65. u Gradačcu. Nakon što je utvrđeno da je prestala uprava Općine Gradačac nad kućom, apelanti su, prema odluci Općinske službe za geodetske poslove i katastar nekretnina Gradačac, bili dužni napustiti kuću do 27. februara 2000. godine. Presudom Općinskog suda u Gradačcu, broj P-247/00 od 8. novembra 2000. godine, rješavajući u predmetu vlasnika predmetne kuće, kao tužioca, protiv apelanata, kao tuženih, apelanti su obavezani da tužiteljici plate naknadu za korištenje kuće, i to za period od 27. februara 2000. godine pa do iseljenja. Istom presudom je odbijen protutužbeni zahtjev apelanata, kojim su od tužiteljice tražili naknadu na ime sanacije ratnih oštećenja predmetne kuće. Apelanti su podnijeli žalbu na presudu Općinskog suda Gradačac od 8. novembra 2000. godine, koju je Kantonalni sud u Tuzli presudom, broj Gž 92/01 od 10. septembra 2001. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Apelanti su 2. novembra 2001. godine uložili reviziju na presudu od 10. septembra 2001. godine, koju je Općinski sud u Gradačcu odbacio rješenjem, broj P-247/00 od 1. decembra 2001. godine. U obrazloženju rješenja se navodi da je revizija odbačena jer vrijednost predmeta spora ne prelazi novčani iznos koji je zakonom predviđen kao kriterij za određivanje dopuštenosti. Apelanti su 14. decembra 2001. godine podnijeli žalbu na rješenje kojim je revizija odbačena. Kantonalni sud u Tuzli je 27. marta 2002. godine donio rješenje, broj Gž 7/02, kojim je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje kojim se revizija odbacuje.
3. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
4. Prema stavu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02), pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, forma, vrijednost spora, plaćanje taksi i drugi uslovi) ne može se smatrati konačnom.
5. U konkretnom predmetu revizija apelanata je odbačena iz formalih razloga. Shodno tome, revizija se ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom. Konačni pravni lijek predstavlja žalba na presudu Općinskog suda Gradačac od 8. novembra 2000. godine, koju je Kantonalni sud u Tuzli presudom, broj Gž 92/01 od 10. septembra 2001. godine, odbio.
6. Ustavni sud ne smatra za potrebnim da utvrdi tačan datum, kada je apelantima uručena presuda Kantonalnog suda od 10. septembra 2001. godine, s obzirom da su apelanti uložili reviziju na tu presudu 2. novembra 2001. godine, iz čega proizilazi da im je navedena presuda uručena u periodu od 10. septembra do 2. novembra 2001. godine. Apelacija je dostavljena Ustavnom sudu 27. maja 2002. godine, iz čega proizilazi da je podnesena nakon proteka roka od 60 dana za podnošenje apelacije iz člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
7. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić