Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-132/02 (D.B.)
Odluka donesena 26. 09. 2003.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, David Feldman, Didier Maus
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-132/02
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 09. 2003.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik, Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović, i sudije Hatidža Hadžiosmananović, prof. Didier Maus, prof. David Feldman, Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, u predmetu broj AP-132/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. stav 1. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je
RJEŠENJE
Apelacija D.B., iz Brčkog, podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj: Gž.
164/02 od 6. juna 2002. godine ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. D.B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, je 8. jula 2002. godine, preko svog zastupnika O.M., advokata iz Brčkog, podnio apelaciju protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj: Gž. 164/02 od 6. juna 2002. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) ocijeni ustavnost ovog rješenja u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
2. Apelant je bio oženjen B.B., s kojom je živio u Brčkom. Opštinski sekretarijat za unutrašnje poslove Brčko, u kojem je apelant bio zaposlen, dodijelio mu je stan površine 66 m². Apelant se 1988. godine razveo. Nastavili su živjeti zajedno u predmetnom stanu i nakon razvoda, sve do mjeseca maja 1992. godine. U toku rata u Bosni i Hercegovini, apelant je odveden u logor, a nakon razmjene ratnih zarobljenika, otišao je u Srebrenik, gdje i danas živi. Supruga apelanta je, kao izbjeglica, izbjegla u Švedsku, gdje je i danas nastanjena.
3. B.B. je 2001. godine pokrenula vanparnični postupak i podnijela tužbu za utvrđenje stanarskog prava nad stanom u Brčkom. Rješenjem broj: R-121/00, Osnovni sud Brčko je udovoljio tužbi i utvrdio da je B.B. isključivi nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
4. Apelantov punomoćnik je propustio da podnese žalbu u roku predviđenom Zakonom o parničnom postupku. Stoga je Apelacioni sud Brčko Distrikta, rješenjem broj: Gž-2/02 od 4. januara 2002. godine, odbacio njegovu žalbu kao nedopustivu.
5. U međuvremenu je apelant dobio nove informacije o relevantnim činjenicama predmetnog spora. Saznao je da je njegova bivša supruga dobila švedsko državljanstvo. Apelant je uputio zahtjev ambasadi Švedske u Bosni i Hercegovini da potvrdi ovaj navod. Ambasada Švedske je odbacila njegov zahtjev obrazloživši svoju odluku time da samo sud u Bosni i Hercegovini, povodom sudskog postupka, ima pravo da postavi takav zahtjev.
6. Primivši odgovor ambasade Švedske u Bosni i Hercegovini, apelant je pokrenuo zahtjev za ponavljanje postupka. Rješenjem broj: 121/00 od 10. aprila 2002. godine, Osnovni sud Brčko je odbio apelantov zahtjev za ponavljanje postupka kao neosnovan.
7. Nakon što je primio ovo rješenje, apelant je uložio žalbu Apelacionom sudu Brčko. Apelacioni sud je rješenjem broj: Gž-164/02 odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
8. Apelant se žali da je rješenjem Apelacionog suda Brčko, broj: Gž. 164/02, došlo do povrede njegovog ustavnog prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) - prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su mu sudovi onemogućili «pristup sudu», s obzirom da nisu prihvatili njegov zahtjev za ponavljanje postupka, te mu onemogućili da iznese nove relevantne dokaze u svom slučaju. Dalje je naveo da predmetni stan predstavlja njegov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije i njegovu imovinu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Razmatrajući dopustivost apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3. i člana 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se osporava apelacijom iscrpljeni svi pravni lijekovi prema zakonima entiteta i ako je apelacija podnesena u roku od 60 dana od dana kad je apelant primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.» Član 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud ce odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje.»
10. Princip iscrpljivanja pravnih lijekova podrazumijeva da se mogu razmatrati samo efikasni i adekvatni pravni lijekovi. Prema sudskoj praksi organa Evropske konvencije, zahtjev za ponavljanje postupka se ne može smatrati efikasnim pravnim lijekom osim ukoliko se isti nije pokazao uspješnim i rezultirao ponavljanjem postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, E 10431/83 od 16. decembra 1983, (OI) 35). Ulaganjem ovakvog pravnog lijeka ne prekida se rok za podnošenje apelacije od 60 dana iz člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
11. U konkretnom predmetu, posljednji iscrpljeni pravni lijek je bila žalba uložena Apelacionom sudu Brčko Distrikta protiv odbijajućeg rješenja kojeg je ovaj sud donio nakon što je apelant uputio zahtjev za ponavljanje postupka. Apelant nije uspio da izdejstvuje ponavljanju postupka. Kao što je navedeno u stavu 10. ovog rješenja, prema sudskoj praksi organa Evropske konvencije, zahtjev za ponavljanje postupka se ne može smatrati efikasnim pravnim lijekom, osim ukoliko se zahtjev nije pokazao uspješnim i rezultirao ponavljanjem postupka. U konkretnom predmetu, sudovi nisu našli opravdan razlog za ponavljanje postupka. Slijedeći sudsku praksu tijela Evropske konvencije i sudsku praksu Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U: 15/01, od 4. i 5. maja 2002. godine), apelant, pod ovakvim okolnostima, ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije, niti bilo kojeg drugog člana Evropske konvencije.
12. U skladu sa Zakonom o upravnom postupku i Zakonom o upravnim sporovima, nakon prvostepenog postupka, apelant mora uložiti žalbu drugostepenom upravnom tijelu, te nakon toga, podnijeti tužbu nadležnom sudu. Napominje se da je apelantov punomoćnik propustio da žalbu uloži u vremenskom roku predviđenom Zakonom o upravnom postupku. To znači da je propustio da iskoristi efektivni pravni lijek čime je izgubio mogućnost naknadne sudske zaštite.
13. Slijedom navedenog obrazloženja, a u pogledu redovnog upravnog postupka, apelant je propustio da iscrpi sve efektivne pravne lijekove, te je, prema tome, izgubio mogućnost sudske zaštite.
14. Ustavni sud je jednoglasno, u skladu sa članom 11. stav 3. i članom 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio kao u izreci ovoga rješenja.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić