Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1087/04 (G. T.)
Odluka donesena 02. 12. 2005.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo da se sam brani
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1087/04
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 12. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1087/04, rješavajući apelaciju Gorana Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Usvaja se apelacija Gorana Todorovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se rješenja Okružnog suda u Bijeljini br. Pžp-584/04 od 23. novembra 2004. godine i Pžp-585/04 od 23. novembra 2004.
godine, te rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreska uprava, Područni centar Zvornik, Odjeljenje za rješavanje prvog nivoa žalbi, prekršajni postupak i zajedničke službe, Komisija za prekršaje br. 06/0703-456/2-401/04 od 20. augusta 2004. godine i 06/0703- 456/2-402/04 od 20. augusta 2004. godine.
Predmet se vraća Ministarstvu finansija Republike Srpske, Poreska uprava, Područni centar Zvornik, Odjeljenje za rješavanje prvog nivoa žalbi, prekršajni postupak i zajedničke službe, Komisija za prekršaje, koja je dužna da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Ministarstvu finansija Republike Srpske, Poreska uprava, Područni centar Zvornik, Odjeljenje za rješavanje prvog nivoa žalbi, prekršajni postupak i zajedničke službe, Komisija za prekršaje da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Goran Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice podnio je 10. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. Pžp-584/04 od 23. novembra 2004. godine i Pžp-585/04 od 23. novembra 2004. godine, te rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreska uprava, Područni centar Zvornik, Odjeljenje za rješavanje prvog nivoa žalbi, prekršajni postupak i zajedničke službe, Komisija za prekršaje (u daljnjem tekstu: Komisija za prekršaje) br. 06/0703-456/2-401/04 od 20. augusta 2004. godine i 06/0703- 456/2-402/04 od 20. augusta 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Komisije za prekršaje zatraženo je 29. decembra 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. januara 2005. godine, a Komisija za prekršaje 11. januara 2005. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Komisije su dostavljeni apelantu 6. oktobra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Komisija za prekršaje je Rješenjem broj 06/0703-456/2-401/04 od 20. augusta 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-584/04 od 23. novembra 2004. godine, apelanta proglasila krivim što je kao poreski obveznik propustio da u zakonom propisanom roku do 15. oktobra 2003. godine podnese kvartalnu obavještajnu prijavu o plaćenom porezu na promet za period 1. januar 2003. godine do 30. septembar 2003. godine, čime je počinio prekršaj iz člana 44. Zakona o poreskoj upravi u vezi sa članom 52. Zakona o akcizama i porezu na promet, kažnjiv po članu 106. Zakona o poreskoj upravi, pa je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 500 KM, te obavezan platiti troškove postupka u iznosu od 50 KM.
7. U obrazloženju rješenja Komisije za prekršaje je, između ostalog, navedeno da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu izjave svjedoka, ovlaštenog službenika Poreske uprave, te uvida u službenu evidenciju Poreske uprave, iz kojih proizlazi da apelant kvartalnu obavještajnu prijavu nije podnio u zakonskom roku do 15. oktobra 2003. godine već naknadno, 7. novembra 2003. godine. Dalje, da je komisija za prekršaje stala na stanovište da ispitivanje apelanta nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja, pa je rješenje doneseno na osnovu člana 215. Zakona o prekršajima, jer je ocijenjeno da se apelant nije odazivao na uredno uručene pozive sa namjerom da odugovlači postupak.
8. U obrazloženju rješenja Okružnog suda je, između ostalog, navedeno da je pravilno postupio prvostepeni organ kada je donio rješenje bez ispitivanja apelanta kao okrivljenog, jer podaci iz spisa ukazuju da je apelant pozivan više puta radi ispitivanja i davanja svoje odbrane, ali se nije odazivao. Kako je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka podnesen na osnovu prijave ovlaštenog službenog lica Poreske uprave i to na osnovu službene dokumentacije Poreske uprave, na osnovu člana 216. Zakona o prekršajima prvostepeni organ je imao pravo donijeti pobijano rješenje bez ispitivanja okrivljenog, nezavisno od postojanja razloga za donošenje pobijanog rješenja po osnovu člana 215. Zakona o prekršajima.
9. Komisija za prekršaje je Rješenjem broj 06/0703-456/2-402/04 od 20. augusta 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-585/04 od 23. novembra 2004. godine, apelanta proglasila krivim što je kao poreski obveznik propustio da uplati porez na promet u zakonom propisanom roku i to za obaveze nastale od 1. do 15. najkasnije do 20. u mjesecu, a za obaveze nastale od 16. do posljednjeg dana u mjesecu najkasnije do petog dana u narednom mjesecu, u iznosu od 114,50 KM kao porez na promet usluga i 28,60 KM kao porez na promet za željeznicu, koji su dospjeli za uplatu u periodu od 1. januara do 30. juna 2003. godine, čime je počinio prekršaj iz člana 43. Zakona o akcizama i porezu na promet, kažnjiv po članu 71. stav 1. tačka 5. tog zakona, pa je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM, te obavezan platiti troškove postupka u iznosu od 50 KM.
10. Obrazloženja ovih rješenja su identična obrazloženjima rješenja koja su prethodno navedena u ovoj odluci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant navodi da nije bio pozvan na ročište od 20. augusta 2004. godine pred Komisijom za prekršaje kada su donesena oba pobijana prvostepena rješenja. Poziv je dobio tek 21. septembra 2004. godine i to za ročište zakazano za 29. septembar 2004. godine, tj. nakon donošenja osporenih rješenja (20. augusta 2004. godine), pa čak i nakon izjavljenih žalbi na ova rješenja. Zbog toga što nije bio pozvan i što mu nije bilo omogućeno da se brani pred prvostepenim organom koji je donio osporena rješenja, smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo kako smatra da je apelacija neosnovana. Naime, navodi iz apelacije su bili sadržani i u apelantovoj žalbi na prvostepena rješenja, a u vezi s tim navodima sud je zauzeo stanovište da nema nikakve povrede apelantovih prava, jer je više puta bio pozivan ali se nije odazivao, niti opravdao izostanak, zbog čega su na osnovu člana 215. Zakona o prekršajima donesena prvostepena rješenja, o čemu su dati jasni razlozi. Smatra da samim tim što nisu učinjene nikakve povrede odredaba zakona o prekršajima nisu učinjene ni povrede apelantovih ustavnih prava.
13. Komisija za prekršaje je u odgovoru na apelaciju navela da je nakon prijema zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta uputila apelantu dva poziva za saslušanje, i to za 17. februar i 10. mart 2004. godine, koje je on uredno primio i opravdao izostanke zbog spriječenosti. Nakon toga primio je i poziv za 19. april 2004. godine na koji se nije odazvao niti je opravdao izostanak. Komisija za prekršaje je donijela rješenje o kazni, koje je na apelantovu žalbu Okružni sud ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak zbog toga što je izreka rješenja bila nerazumljiva. U ponovnom postupku je doneseno osporeno rješenje bez pozivanja i ispitivanja apelanta kao okrivljenog, a kako je apelant u žalbi na to rješenje istakao da mu nije bila omogućena odbrana, pozvan je radi saslušanja za 29. septembar 2004. godine. Apelant se nije odazvao ali je izostanak opravdao, te je ponovo pozvan za 12. oktobar 2004. godine, kada se ponovo nije odazvao niti opravdao izostanak. Komisija za prekršaje smatra da su neosnovani navodi iz apelacije o kršenju apelantovog prava na pravično suđenje, jer je više puta bio pozivan radi saslušanja i davanja svoje odbrane ali se nije odazvao.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98 i 96/03) «Član 27. u relevantnom dijelu glasi:
(1) U slučaju da kažnjeno fizičko lice u određenom roku ne plati novčanu kaznu koja ne prelazi iznos od 600 KM, ta kazna će se zamijeniti kaznom zatvora[...] (6) Ako kažnjeno fizičko lice ne plati u određenom roku novčanu kaznu koja prelazi iznos od 600 KM ili ako kažnjeno pravno lice ne plati u određenom roku novčanu kaznu naplata će se izvršiti prinudno. U slučaju da se novčana kazna od fizičkog lica ne može naplatiti prinudnim putem zamijenit će se prema odredbama stava 1. ovog člana.
Član 159.
Mjere koje se mogu preduzeti prema okrivljenom za obezbjeđenje njegovog prisustva i za uspješno vođenje prekršajnog postupka jesu: pozivanje, dovođenje, jamstvo i zadržavanje. Član 215.
Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni proglašava krivim može biti doneseno i bez ispitivanja okrivljenog u slučaju kad okrivljeni koji je uredno pozvan ne dođe na ispitivanje i svoj izostanak ne opravda, a njegovo ispitivanje nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Rješenje o prekršaju može se donijeti i u slučaju kad je okrivljeni u bjekstvu ili nije dostupan državnim organima.
Član 216. stav 1.
Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni proglašava krivim može se donijeti bez pozivanja i ispitivanja okrivljenog, ako je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka podnesen na osnovu prijave radnika Ministarstva unutrašnjih poslova odnosno drugog ovlaštenog službenog lica na osnovu neposrednog zapažanja ili službene dokumentacije, ili ako je zahtjev podnesen na osnovu isprave sačinjene prema službenoj evidenciji organa ovlaštenog za podnošenje zahtjeva, ako se iz zahtjeva, priložene dokumentacije i drugih dokaza osnovano može uzeti da je okrivljeni učinio prekršaj.
Član 249a.
Prekršajni postupak u kojem je neko lice kažnjeno u odsustvu (član 215. stav 2), a nastupila je mogućnost da se postupak ponovo vodi u njegovom prisustvu, ponovit će se i van uvjeta predviđenih u čl. 245. i 246. ovog zakona, ako kažnjeni podnese zahtjev za ponavljanje postupka u roku od tri mjeseca od kada je saznao za rješenje kojim je proglašen krivim u odsustvu.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su rješenja Okružnog suda br. Pžp-584/04 od 23. novembra 2004. godine i Pžp-585/04 od 23. novembra 2004. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 10. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
22. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta.
23. Ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
24. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koja su klasificirana kao prekršaji prema Zakonu o poreskoj upravi i Zakonu o akcizama i porezu na promet. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije je da odvrati od činjenja i kazni. U konkretnom slučaju, norma kojom su propisani prekršaji se odnosi na sve poreske obveznike, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije se uglavnom ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Svrha kazne je u prekršajnom postupku, prema članu 3. Zakona o prekršajima, sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne je, prema Zakonu o poreskoj upravi i Zakonu o akcizama i porezu na promet, uspostavljanje i jačanje poreske discipline poreskih obveznika radi prikupljanja poreza, što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje da se radi o «krivičnoj» optužbi, prije nego o disciplinskoj sankciji.
25. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da se radi o «krivičnoj» optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Őzturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra bitnim i činjenicu da su u konkretnom slučaju propisane novčane kazne u znatnom iznosu, kao i da se izrečene novčane kazne, pod određenim okolnostima iz člana 27. Zakona o prekršajima, mogu zamijeniti za kaznu zatvora, što, također, upućuje da se radi o «krivičnoj» optužbi.
26. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. Evropske konvencije, što znači da je nadležan i dužan ispitati jesu li u postupku poštovani standardi prava na pravično suđenje iz ovog člana. Ovo je u skladu i sa dosadašnjom jurisprudencijom Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. U 58/03 od 26. marta 2004. godine i U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine).
27. Osporena rješenja i u prvostepenom i u drugostepenom postupku su donesena bez ispitivanja apelanta kao okrivljenog. Prvostepeni organ je kao razloge za ovakvo postupanje naveo da je apelant bio uredno pozvan radi ispitivanja i iznošenja svoje odbrane ali se nije odazvao niti opravdao izostanak, a činjenično stanje se moglo utvrditi i na osnovu službene dokumentacije i izjave svjedoka službenog lica podnosioca zahtjeva. Okružni sud, koji je odlučivao u drugom stepenu, naveo je da je na osnovu člana 216. Zakona o prekršajima prvostepeni organ imao pravo donijeti pobijano rješenje bez ispitivanja okrivljenog, nezavisno od postojanja razloga za donošenje pobijanog rješenja po osnovu člana 215. Zakona o prekršajima. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što nije bio pozvan i što mu nije bilo omogućeno da se brani pred prvostepenim organom koji je donio osporena rješenja.
28. U smislu člana 6. Evropske konvencije, prilikom utvrđivanja bilo kakve krivične optužbe svako ima niz prava: da prisustvuje suđenju, da se brani, da ispituje svjedoke, da ima pravnu pomoć, na kontradiktornost postupka itd.
29. Svrha i cilj garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije podrazumijevaju pravo optuženog da bude prisutan prilikom utvrđivanja osnovanosti optužbe protiv njega (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ektabani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine). S druge strane, suđenje bez prisustva optuženog je moguće samo u izuzetnim slučajevima, ukoliko su sudske vlasti postupile sa dužnom revnošću ali nisu mogle obavijestiti optuženog o ročištu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Colozza protiv Italije, presuda od 22. januara 1985. godine). Također, ovo je moguće i u interesu pravde u nekim slučajevima bolesti (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Ensslin i dr. protiv Savezne Republike Njemačke, odluka od 8. jula 1978. godine, 14. D.R. 64). U krivičnim predmetima, čak i ako se optuženi odrekne svog prava na prisustvo suđenju, mora mu biti omogućeno pravno zastupanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pelladoah protiv Nizozemske, presuda od 22. septembra 1994. godine). Mogući izuzetak od ovog pravila dopušten je eventualno u drugostepenom ili trećestepenom postupku, ali da li će biti dopustiv zavisi od okolnosti slučaja, a posebno da li će se u tim stepenima raspravljati i utvrđivati činjenice (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 40/01 od 31. augusta 2001. godine).
30. U konkretnom slučaju je nesporno da apelant nije bio prisutan suđenju, niti je bio prisutan bilo ko u svojstvu njegovog branioca. Apelant je u prvostepenom postupku bio pozvan radi ispitivanja u dva navrata, i to 17. februara i 10. marta 2004. godine, ali se nije odazvao niti je izostanak opravdao. Ni na sljedeći poziv, 19. aprila 2004. godine, apelant se nije odazvao niti opravdao izostanak, pa je doneseno prvostepeno rješenje o kažnjavanju. Nakon izjavljene žalbe na ovo rješenje, apelant je ponovo bio pozvan 29. septembra 2004. godine. Apelant se nije odazvao ali je izostanak opravdao, te je ponovo pozvan za 12. oktobar 2004. godine, kada se ponovo nije odazvao niti opravdao izostanak, pa je prvostepeni organ proslijedio spis na odlučivanje o žalbi Okružnom sudu. Ove činjenice Ustavni sud je utvrdio na osnovu dostavnica o uručenju poziva apelantu, koje su priložene uz odgovor Komisije za prekršaje. Za Ustavni sud je nesporno da se apelant nije odrekao svog prava da bude prisutan suđenju, jer je izostanke pravdao. Apelant nije bio nedostupan sudu. S druge strane, Komisija za prekršaje nije iskoristila propisane mjere iz člana 159. Zakona o prekršajima kojima se obezbjeđuje prisustvo apelanta. Ustavni sud naglašava da se činjenica da je apelant više puta bio pozivan sama po sebi ne može tumačiti kao da mu je time bilo omogućeno ispitivanje i odbrana.
31. Komisija za prekršaje se prilikom donošenja osporenih rješenja pozvala na član 215. Zakona o prekršajima, a Okružni sud je naveo kako smatra da su prvostepena rješenja mogla biti donesena na osnovu člana 216. Zakona o prekršajima, bez obzira na postojanje uvjeta iz člana 215. tog zakona.
32. Ustavni sud primjećuje da je suštinska razlika između odredbi čl. 215. i 216. Zakona o prekršajima ta da se rješenje na osnovu člana 216. navedenog zakona donosi bez pozivanja okrivljenog, a na osnovu člana 215. tog zakona, kada se okrivljeni prvo pozove, ali se na poziv ne odazove, izostanak ne opravda, a njegovo ispitivanje nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Dakle, kada se kumulativno ispune sva tri navedena uvjeta. Očigledno je da su prilikom donošenja osporenih rješenja kombinovani uvjeti iz oba navedena člana, odnosno da je ocijenjeno kako ispitivanje apelanta «nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja» (član 215), jer je «zahtjev podnesen na osnovu isprave sačinjene prema službenoj evidenciji organa ovlaštenog za podnošenje zahtjeva, ako se iz zahtjeva, priložene dokumentacije i drugih dokaza osnovano može uzeti da je okrivljeni učinio prekršaj» (član 216).
33. Ustavni sud podsjeća da je Ustavni sud Republike Srpske donio Odluku broj U-8/00 od 27. decembra 2000. godine, koja je objavljena u «Službenom glasniku Republike Srpske» broj 4/01 od 6. februara 2001. godine, kojom se utvrđuje da član 216. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 12/94, 16/95, 21/96 i 40/98) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. U ovoj odluci je između ostalog navedeno da «se ne može voditi nikakav postupak, niti donijeti odluka protiv učinioca kojem prethodno nije bilo omogućeno da bude saslušan i da se brani od optužbe». U smislu člana 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 29/94 i 23/98) kad taj sud utvrdi da zakon nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, taj zakon, odnosno njegove odredbe koje nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, prestaju da važe danom objavljivanja odluke tog suda.
34. Prema svemu navedenom, za Ustavni sud je nesporno da u konkretnom slučaju nisu poštovane garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelantu nije omogućeno prisustvovanje, ispitivanje i odbrana u prvostepenom postupku utvrđivanja «krivične» optužbe protiv njega. Ovom postupku nije prisustvovao niti bilo ko drugi u svojstvu apelantovog branioca, apelant se nije odrekao ovog svog prava, niti postoji bilo koji od razloga za izuzetak od pravila. Navedeni propust u prvostepenom postupku nije otklonjen niti u drugostepenom postupku.
35. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
36. U konkretnom slučaju, prekršajni postupak u kojem je apelant osporenim rješenjima kažnjen novčanim kaznama smatra se «krivičnim» postupkom, pa je donošenjem tih rješenja bez ispitivanja apelanta, prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić