Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-253/03 (D. M.)
Odluka donesena 04. 03. 2004.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-253/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 4. marta 2004. godine, u predmetu broj AP-253/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. M., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvlp-22/03 od 3. juna 2003. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj Kž-3/03 od 30. januara 2003. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj K-89/02 od 19. novembra 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bileće, podnio je 23. avgusta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu Vrhovni sud), broj Kvpl-22/03 od 3. juna 2003. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj Kž-3/03 od 30. januara 2003. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj K-89/02 od 19. novembra 2002. godine. Ovom apelacijom apelant je predložio donošenje privremene mjere kojom se obustavlja izvršenje presude Osnovnog suda u Trebinju, broj K-89/02 od 19. novembra 2002. godine. Postupajući po podnesenom prijedlogu, Ustavni sud je na sjednici 26. septembra 2003. godine donio rješenje, broj AP-253/03, kojim je odbio privremenu mjeru kao neosnovanu.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju, broj K-89/02 od 19. novembra 2002. godine, apelant je proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 198. stav 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 22/00, 33/00 i 37/01 ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
3. Protiv navedene presude apelant je uložio žalbu Okružnom sudu u Trebinju, koji je svojom presudom, broj Kž-3/03 od 30. januara 2003. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Nakon prijema presude Okružnog suda u Trebinju, 25. marta 2003. godine, apelant je podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažene presude, kao vanredan pravni lijek, koji je presudom istog suda, broj Kvpl-22/03 od 3. juna 2003. godine, odbijen kao neosnovan.
5. Nakon toga, apelant je 23. avgusta 2003. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, u kojoj navodi da mu je navedenim presudama Vrhovnog suda od 3. juna 2003. godine, Okružnog suda u Trebinju od 30. januara 2003. godine i Osnovnog suda u Trebinju od 19. novembra 2002. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
8. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrija, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) 35). Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se zahtjev za vandredno preispitivanje pravosnažne presude ne može smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom zahtjevu.
9. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelant koristi neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne rješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Shodno tome, Ustavni sud mora odbaciti navode apelanta koji se odnose na povrede njegovih ustavnih prava u postupcima povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude.
10. Iz tačke 9. ove odluke proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda u Trebinju, broj Kž-3/03 od 30. januara 2003. godine. Slijedom toga, zadnji efektivan pravni lijek je bila žalba Okružnom sudu u Trebinju, povodom koje je donesena presuda, broj Kž-
3/2003 od 30. januara 2003. godine. Na osnovu navoda apelanta i uvida u rješenje Osnovnog suda u Trebinju, broj K-89/02 od 5. maja 2003. godine, ova presuda je uručena apelantu 25. marta 2003. godine. Apelant je apelaciju dostavio Ustavnom sudu preporučenom pošiljkom 23. avgusta 2003. godine. Iz toga proizilazi da je apelant propustio da se žali protiv optužnice u roku za podnošenje apelacije predviđenim Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio konačnu presudu.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić