Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu AP-288/03 (Vojno pravobranilaštvo Vojske Republike Srpske)
Odluka donesena 22. 04. 2005.
- Zahtjev za preispitivanje - odbijen
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-288/03
Apelacija
Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti
22. 04. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije prof. David Feldman, Valerija Galić, Jovo Rosić i prof. dr Constance Grewe, na sjednici održanoj 22. aprila 2005. godine, u predmetu broj AP 288/03, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 71 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
RJEŠENjE
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vojnog pravobranilaštva Vojske Republike Srpske za preispitivanje Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP-288/03 od 17. decembra 2004.
godine.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojno pravobranilaštvo Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu:
Pravobranilaštvo) podnijelo je, 7. marta 2005. godine, zahtjev da se preispita Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine usvojio apelaciju N. L., S. L. i J. L., te utvrdio da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što nije izvršena pravosnažna Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-3775/98 od 26. avgusta 1999. godine, kojom je Vojsci Republike Srpske naloženo da apelantima isplati ukupno 24.000 KM na ime nadoknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed pogibije njihovog oca i supruga za vrijeme ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, kao i da im isplati 2.000 KM na ime nadoknade materijalne štete po osnovu troškova sahrane. Navedena pravosnažna presuda nije izvršena zbog toga što je stupio na snagu Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja sudskih odluka na teret budžeta Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 110/03).
3. U odluci Ustavnog suda, čije se preispitivanje zahtijeva, između ostalog, navedeno je:
«Ustavni sud smatra da je donošenjem takvog zakona stavljen „pretjeran teret na pojedince“, te da zbog toga nije ispunjen uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Osnovni razlog u kom Ustavni sud vidi pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da je, u članu 21 stav 1 tačka 1 ovog zakona, propisano da će potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena „emitovanjem obveznica sa rokom dospijevanja do 50 godina“, usljed čega se opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana, koji će posjedovati takvu vrstu obveznica, doživjeti mogućnost naplate obveznica i tako efektivno ostvarenja svojih prava. Pored toga, spornim zakonom je predviđeno da će se obaveze izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeni period odgode, svakako znači efektivno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima. Slijedi da primjena odredbi navedenog zakona onemogućava izvršenje pravosnažne sudske odluke, na način i u obimu kako je sudska odluka donesena, što je u suprotnosti sa pravom na pristup sudu sadržanom u članu II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6 stav 1 Evropske konvencije».
4. U zahtjevu za preispitivanje Pravobranilaštvo navodi da su propisi, na osnovu kojih je odloženo izvršenje pravosnažnih presuda na teret budžeta Republike Srpske, doneseni iz opravdanih ekonomskih razloga, kao i zbog enormnog duga i nemogućnosti izvršenja iz budžeta Republike Srpske, te na direktnu preporuku Međunarodnog monetarnog fonda. Sem toga, Pravobranilaštvo se poziva na praksu bivšeg Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, shodno kojoj je Republici Srpskoj naloženo da posebnim zakonima reguliše pitanje nadoknade ratne štete, što je Republika Srpska i ispoštovala donošenjem traženih zakona. Pravobranilaštvo navodi da je Ustavni sud presudio drugačije od Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u identičnoj situaciji. Takođe, Pravobranilaštvo tvrdi da je predmetnu apelaciju trebalo odbaciti po osnovu člana 16 stav 2 tačka 7 Poslovnika Ustavnog suda, jer propisi na osnovu kojih je odloženo izvršenje pravosnažnih presuda ukazuju da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana. Na kraju, Pravobranilaštvo navodi da se u konkretnom slučaju radilo o apelacionoj nadležnosti Ustavnog suda, te da Ustavni sud nije mogao da daje ocjenu o kompatibilnosti zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer se ocjena o kompatibilnosti određenog zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine može dati jedino u postupku povodom zahtjeva ovlašćenog lica.
5. Ustavni sud je prilikom razmatranja predmetnog zahtjeva pošao od odredbi člana 71 Poslovnika Ustavnog suda, koji u svom relevantnom dijelu glasi:
"Član 71 (1) U slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj prirodi mogla da utiče na ishod spora i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Sudu i nije razumno mogla da bude poznata stranci, ta stranka može u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, da podnese zahtjev Sudu za preispitivanje te odluke. (2) U zahtjevu iz stava 1 ovog člana treba da navede odluku čije se preispitivanje traži, kao i potrebne podatke koji ukazuju da su ispunjeni uslovi u stavu 1 ovog člana. U prilogu zahtjeva dostavljaju se svi dokazi koji ga potkrepljuju. Zahtjev i dokumenti dostavljaju se Sekretarijatu Suda.
[...] (4) Zahtjev za preispitivanje odluke prethodno razmatra Malo vijeće koje prosljeđuje predlog Sudu u plenarnoj sjednici.
[...] (6) Preispitivanje odluke Suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine.»
6. Iz navedenog člana Poslovnika Ustavnog suda proizilazi da su uslovi za usvajanje zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, postojanje činjenica koje su po svojoj prirodi mogle bitno da utiču na ishod spora i koje, u vrijeme kad je donesena odluka, Ustavnom sudu nisu bile poznate i nisu razumno mogle da budu poznate stranki, kao i da je zahtjev podnesen najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja o tim činjenicama, ali ne kasnije od godinu dana od kada je donesena odluka čije se preispitivanje zahtijeva.
7. Imajući u vidu da je odluka Ustavnog suda, koja je predmet zahtjeva, donesena 17. decembra 2004. godine, a zahtjev za preispitivanje podnesen 7. marta 2005. godine, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev podnesen u roku iz člana 71 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda.
8. Odluke Ustavnog suda, na osnovu člana VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, su konačne i obavezujuće. S obzirom da zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda dovodi u pitanje konačni karakter odluke Ustavnog suda, mogućnost preispitivanja tih odluka, shodno članu 71 Poslovnika Ustavnog suda, je izuzetan postupak i mora da bude predmet strogog ispitivanja.
9. U postupku preispitivanja konačne odluke Ustavnog suda, Ustavni sud je ograničen na ispitivanje o tome da li su, prima facie, činjenice koje su navedene u zahtjevu takve da bi mogle po svojoj prirodi da imaju odlučujući uticaj na ishod spora pred Ustavnim sudom. Zbog toga one moraju da se razmatraju u vezi sa odlukom Ustavnog suda čije se preispitivanje traži. Ustavni sud smatra da zahtjev za preispitivanje, sam po sebi, nije dovoljan da dovede do zaključka da bi činjenice navedene u zahtjevu mogle, po svojoj prirodi, da imaju odlučujući uticaj.
10. Ustavni sud naglašava da predmetnom odlukom, čije se preispitivanje traži, nije vršena ocjena ustavnosti Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske broj 63/04), već je na osnovu apelacione nadležnosti iz člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, predmetni zakon analiziran sa aspekta proporcionalnosti, tj. uspostavljanja pravednog odnosa između zahtjeva opšteg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinaca, u slučajevima kada se donošenjem zakona vrši odlaganje od izvršenja pravosnažnih sudskih odluka.
11. Razmatrajući suštinu i zasnovanost konkretnog zahtjeva, Ustavni sud zaključuje da se zahtjev zasniva i poziva na činjenicama i dokazima koji su već razmatrani prilikom donošenja osporene odluke, i koje je Ustavni sud uzeo u obzir prilikom odlučivanja o dopustivosti i meritumu predmetne apelacije. Navodi iz zahtjeva kojima se ukazuje na ekonomske razloge zbog kojih su doneseni propisi kojima se odlaže izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, zatim na praksu Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao i prigovori u vezi sa očiglednom neosnovanosti predmetne apelacije i nemogućnosti odlučivanja o kompatibilnosti zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine u postupku o apelaciji, bili su poznati Ustavnom sudu prilikom donošenja osporene odluke, te ne predstavljaju činjenice koje bi mogle da dovedu do preispitivanja ove odluke Ustavnog suda.
12. Na osnovu navedenog, proizilazi da apelant, u prilog osnovanosti zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, nije dostavio dokaze koji bi bili osnov za zaključak da su se u ovom slučaju stekli svi pravno valjani uslovi predviđeni članom 71 Poslovnika Ustavnog suda, za drugačiju odluku o dopustivosti predmeta. Ustavni sud, naprotiv, smatra da navodi iz zahtjeva po svojoj prirodi, sadržini i svom značenju, ne predstavljaju dovoljan pravni osnov za drugačiju odluku Ustavnog suda o dopustivosti ovog predmeta, odnosno za usvajanje predmetnog zahtjeva.
13. Polazeći od navedenog, na prijedlog Malog vijeća Ustavnog suda, u skladu sa članom 71 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić Sekretar Redakcione komisije Predsjednik Redakcione komisije Faris Vehabović Valerija Galić