Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-815/04 (D.D.)
Odluka donesena 12. 04. 2005.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-815/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. aprila 2005. godine, u predmetu, broj AP-815/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3, člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. D., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-610/03 od 27. avgusta 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. D. D., (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, koju zastupa A. P. advokat iz Tuzle, podnijela je 21. septembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-610/03 od 27. avgusta 2003. godine. Apelantica je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se zabraniti prodaja-otkup stana koji se nalazi u Tuzli u ul. Slavka Mičića br. 8. sprat I.
2. P.B. je protiv apelantice podnio tužbu Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), radi omogućavanja prava stanovanja u stanu koji se nalazi u Tuzli u ul. Slavka Mičića br. 8 sprat I. Općinski sud je presudom broj P-2214/02 od 8. januara 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-610/03 od 27. avgusta 2003. godine, usvojio navedeni tužbeni zahtijev. Tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, apelanticu je zastupao Amir Omerčehajić advokaz iz Tuzle.
3. Apelantica navodi da joj nije uručena osporena presuda Kantonalnog suda, broj Gž- 610/03 od 27. avgusta 2003. godine, obzirom da je dostavnicu o uručenju presude potpisao advokat A. O. Apelantica navodi da je 21. januara 2003. godine zavanično promijenila prezime (prije se prezivala J.), te da je osporenu presudu, u smislu člana 132., tada važećeg, Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 42/98), trebalo uručiti njoj lično da bi mogla blagovremeno podnijeti apelaciju.
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
5. Advokatu Amiru Omerčehajiću, koji je bio punomoćnik apelantice tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, osporena presuda Kantonalnog suda broj Gž-610/03 uručena je 8. oktobra 2003. godine. Ustavni sud smatra da nisu postojali razlozi da se osporena presuda morala lično uručiti apelantici. Naime član 132. stav 1. Zakona o parničnom postupku, na koji se poziva apelantica, u relevantnom dijelu propisuje: [...]presuda i rješenje protiv kojih je dopuštena posebna žalba dostavit će se osobno stranci odnosno njezinu zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku[...]. Dakle, navedena zakonska odredba propisuje da se osporena presuda može dostaviti stranici ili njenom zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku, što se i desilo u konkretnom slučaju. Osim toga, član 128. stav 1. Zakona o parničnom postuku u relevantnom dijelu propisuje: [...]kada stranka ima zakonskog zastupnika odnosno punomoćnika, dostava se obavlja zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku[...], što znači da navedena zakonska odredba eksplicitno propisuje da se dostava može izvršiti preko punomoćnika.
6. Imajući u vidu navedeno, kao i da je punomoćniku apelantice 8. oktobra 2003. godine uručena osporena presuda Kantonalnog suda broj Gž-610/03, a apelacija u Ustavnom sudu primljena 21. septembra 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu Kantonalnog suda broj Gž-610/03 od 27. avgusta 2003. godine.
7. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere.
9. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić