Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-90/04 («Simbol» doo za građevinarstvo, promet i usluge Srebrenik)
Odluka donesena 17. 03. 2004.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-90/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. marta 2004. godine, u predmetu broj AP 90/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Simbol” d.o.o. za građevinarstvo, promet i usluge, Srebrenik, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Pž-81/02 od 2. decembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1.«Simbol» doo za građevinarstvo, promet i usluge Srebrenik (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan od strane direktora I. I., podnio je 22. januara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Pž-81/02 od 2. decembra 2003. godine.
2. Predmet spora je tužba koju je protiv apelanta podnijelo preduzeće «Geotehna» d.j.l. Tuzla, radi isplate duga u iznosu od 208.390 konvertibilnih maraka. Tužba je podnesena Kantonalnom sudu u Tuzli 23. jula 1999. godine.
3. Kantonalni sud u Tuzli je 22. januara 2002. godine donio presudu broj Ps-11/00, kojom je obavezao apelanta da preduzeću «Geotehna» doo Tuzla isplati iznos od 94.996 konvertibilnih maraka, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.976 konvertibilnih maraka.
4. Rješavajući po žalbi apelanta, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je donio presudu broj Pž-81/02 od 2. decembra 2003. godine, kojom je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu Kantonalnog suda u Tuzli.
5. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji, apelant ne navodi odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, za koje smatra da su povrijeđene presudama redovnih sudova. Iz apelacije bi se moglo zaključiti da se apelant žali zbog toga što su redovni sudovi nepotpuno i netačno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primjenili materijalno pravo.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
7. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijati samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Pž-81/02 od 2. decembra 2003. godine predstavlja zadnji i efektivni pravni lijek u parničnom postupku. U vezi s tim citiraju se relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03) «Član 237. 1)Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne odluke donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana računajući od dana dostave prijepisa presude.
2)Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka. (3)Izuzetno,Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
Član 240. (1)Revizija se može izjaviti:
1)Zbog povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 209. ovog Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.
2)Zbog pogrešne privrede materijalnog prava.
3)Zbog prekoračenja tužbenog zahtijeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom. (2)Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.»
9. Iz naprijed navedenog proizilazi da revizija predstavlja efektivan vanredni pravni lijek u parničnom postupku. Naime, iz citiranih odredaba ovog zakona vidi se da stranke imaju dispoziciju kod izjavljivanja revizije. Također, sudovi ukoliko ustanove da je revizija osnovana mogu donijeti odluku u meritumu, kao i ukinuti ili preinačiti presudu na koju je izjavljena revizija (vidi čl. od 249. do 251 Zakona o parničnom postupku). U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su bili ispunjeni uslovi za reviziju i u pogledu visine dosuđenog tužbenog zahtijeva, koji prelazi ograničenje za izjavljivanje revizije, propisano članom 237. stav 2. pomenutog Zakona.
10. Obzirom na izneseno, Ustavni sud zaključuje da odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-81/02 od 2. decembra 2003. godine, kojom se rješava po apelantovoj žalbi na presudu Kantonalnog suda Tuzla broj Ps-11/00 od 22. januara 2002. godine, ne predstavlja konačnu odluku u parničnom postupku, te da je na tu odluku bilo moguće izjaviti reviziju. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije isrcpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić