Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-94/04 (N. J.)
Odluka donesena 17. 03. 2004.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-94/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. marta 2004. godine, u predmetu broj AP 94/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tač. 4, 7. i 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. J., iz Podbrđa - Kotor Varoš, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-98/03 od 7. septembra 2003. godine, jer je protekao rok za podnošenje u odnosu na dio člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je inkompatibilna ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine u odnosu na član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i jer je prima facie neosnovana u odnosu na preostali dio navoda apelanta u vezi sa članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
1. N. J. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Podbrđa – općina Kotor Varoš, kojeg zastupa V. R., advokat iz Banje Luke, podnio je 26. januara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-98/03 od 7. septembra 2003. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere o prekidu izdržavanja zatvorske kazne u Kazneno-popravnoj ustanovi Banja Luka.
2. Činjenično stanje može se sumirati na sljedeći način:
3. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj K-68/01 od 12. februara 2002. godine, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, za krivično djelo teškog slučaja razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 22/00, 33/00 i 37/01). Apelant je osuđen zbog toga što je, zajedno sa vojnicima iz svoje jedinice, 27. oktobra 1993. godine, u selu Dunići, općina Kotor Varoš, uz prijetnju oružjem od mjesnog stanovništva oduzimao stoku i tehničku robu, koje su nakon toga međusobno podijelili. Tom prilikom apelant je, oduzimajući konja iz štale M. D., nakon što mu se ona suprotstavila, u njenom pravcu ispalio kratki rafal iz svoje automatske puške, nanijevši joj prostrjelnu ranu u predjelu grudnog koša, od čega je ona umrla na licu mjesta.
4. Na navedenu presudu Okružnog suda u Banjoj Luci, i apelantov branilac i okružni javni tužilac iz Banje Luke, su izjavili žalbe Vrhovnom sudu Republike Srpske. Vrhovni sud Republike Srpske je, presudom broj Kž-77/02 od 9. septembra 2002. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca, dok je djelimično uvažio žalbu okružnog javnog tužioca Banje Luke, te je preinačio presudu Okružnog suda u Banjoj Luci. Preinačenom presudom apelant je, umjesto na četiri godine i šest mjeseci, osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od sedam godina. Ovim je presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, broj K-68/01 od 12. februara 2002. godine, postala pravosnažna.
5. Apelantov branilac je, 26. septembra 2002. godine, Okružnom sudu u Banjoj Luci podnio zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka na presudu broj K-68/01 od 12. februara 2002. godine.
6. Okružni sud u Banjoj Luci je donio rješenje, broj Kv-136/02 od 1. jula 2003. godine, kojim se zahtjev za ponavljanje postupka odbija kao neosnovan.
7. Na presudu Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Kv-136/02 od 1. jula 2003. godine, apelantov branilac je 11. jula 2003. godine uložio žalbu Vrhovnom sudu Republike Srpske.
8. Vrhovni sud Republike Srpske je, rješenjem broj Kž-98/03 od 7. septembra 2003. godine, odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, kojom je odbijen apelantov zahtjev za ponavljanje postupka.
9. Nakon toga, apelant je, na presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-98/03 od 7. septembra 2003. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu. Apelant se žali na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 5. Evropske konvencije. Apelant je tražio i donošenje privremene mjere o prekidu izdržavanja zatvorske kazne u Kazneno-popravnoj ustanovi Banja Luka i puštanje na slobodu do donošenja konačne odluke o apelaciji. Apelant nije detaljnije obrazložio zbog čega traži donošenje privremene mjere.
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tač. 4, 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.»
Član 16. stav 2. tač. 4, 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
4. protekao rok za podnošenje apelacije;
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom».
11. Ustavni sud podsjeća da se u ovom predmetu apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, te da je apelacija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-98/03 od 7. septembra 2003. godine, kojom je odbijen apelantov zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka. Kao prvo pitanje, koje Ustavni sud treba da riješi, jeste pitanje ima li apelant pravo na pravično suđenje u postupku u kojem se odlučuje o tome hoće li doći do obnove pravosnažno okončanog postupka.
12. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.
13. U vezi s iznesenim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X. Protiv Austrije (aplikacija broj 7761/77, odluka o dopustivosti od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. i dalje). U navedenom predmetu, Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište, koje slijedi i Ustavni sud, da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, jer takav postupak ne «utvrđuje [...] osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv» apelanta. Ovaj postupak odlučuje samo o tome hoće li biti odobreno ponovno suđenje ili ne. Ustavni sud bi zauzeo drukčiji stav da su nadležni sudovi prihvatili zahtjev za ponavljanje postupka. U tom slučaju, apelant bi imao pravo da se o njegovoj krivičnoj optužnici ponovo odlučuje uz garanciju svih standarda člana 6. Evropske konvencije. Ipak, u ovom predmetu postupak nije obnovljen.
14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesualnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantirati u postupcima u kojima se odlučuje o zahtjevu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, ukoliko je zahtjev za ponavljanje postupka odbijen i nije određeno novo suđenje.
15. Dalje, Ustavni sud mora utvrditi je li došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. st. 1, 3. i 5. Evropske konvencije.
16. Da bi principijelno utvrdio neophodne kriterije dopustivosti u pogledu člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud se poziva na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava iz slučaja Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka od 28. septembra 1994. godine, serija A, broj 300, stav 81). Prema ovoj odluci, očigledno je da apelant mora iscrpiti sve domaće efektivne pravne lijekove u pogledu navoda u vezi sa članom 5. st. 1. do 4. Pored toga, da bi realizirao odštetni zahtjev iz stava 5. člana 5. Evropske konvencije, apelant je obavezan da dođe do konačne odluke o povredi jednog od navedenih stavova ovog člana, te da na osnovu takve odluke, kao «žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama» člana 5., traži obeštećenje u okviru domaćeg pravnog sistema.
17. U vezi sa prethodnom tačkom, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje je li apelant ispunio kriterije u vezi sa članom 5. stav 1(a) Evropske konvencije. Član 5. stav 1(a) Evropske konvencije glasi: «1 .Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: (a) zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda».
18. Prije svega, apelant mora iscrpiti sve efektivne pravne lijekove, adekvatne i dostupne po domaćem zakonu, te uložiti apelaciju o ovom pitanju u skladu sa vremenskim rokom od 60 dana iz člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Da bi utvrdio pitanje iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud se poziva na član 2. stav 2. i član 4. stav 1. Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 64/01), koji glase: «Član 2. stav 2.
Izvršenju krivičnih sankcija pristupa se kada postane pravosnažna odluka kojom je izrečena i ako za njeno izvršenje nema zakonskih smetnji.
Član 4. stav 1.
Protiv pojedinačnih akata kojima se po odredbama ovoga zakona rješava o pravima i obavezama lica prema kojima se izvršava krivična sankcija, ne može se voditi upravni spor.»
19. Iz navedenih odredbi proizlazi da je apelant upućen na izdržavanje kazne na osnovu pravosnažne odluke i to, formalno-pravno, na osnovu «pojedinačnog akta» nadležnog organa, te da se protiv njega ne može uložiti pravni lijek. Prema tome, Ustavni sud smatra da domaći pravni sistem nije predvidio pravni lijek u slučaju da apelant smatra da zakonitost upućivanja na izdržavanje kazne nije ispoštovana. U predmetnom slučaju, apelant je pravosnažno osuđen presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-77/02 od 9. septembra 2002. godine. Prema tome, apelant se mogao obratiti Ustavnom sudu radi navodne povrede iz člana 5. stav 1(a) Evropske konvencije od trenutka nastupanja pravosnažnosti osuđujuće presude.
20. Ipak, Ustavni sud, prije nego što pređe na meritorno pitanje iz navedenog ustavnog prava iz člana 5. stav 1(a) Evropske konvencije, mora odgovoriti na pitanje je li apelant uložio pravovremeno apelaciju povodom ovoga pitanja, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano Poslovnikom Ustavnog suda. S obzirom da pravni sistem Republike Srpske nije predvidio mogućnost pobijanja pravnog akta na osnovu kojeg je apelant upućen na izdržavanje kazne, rok od 60 dana bi trebalo računati najkasnije sa prvim danom izdržavanja kazne. Iz pisma apelantovog advokata, od 15. augusta 2003. godine, u kojem se traži od Ministarstva pravde Republike Srpske da apelant izdržava kaznu u KPU Banja Luka, jasno je da je apelant od septembra 2002. godine na izdržavanju kazne u KPU Srbinje. Apelacija je upućena 26. januara 2004. godine. Iz ovoga proizlazi da je apelacija, u pogledu navoda povrede iz člana 5. stav 1(a) Evropske konvencije, upućena van roka od 60 dana iz člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
21. Apelant se žali na povredu prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Član 5. stav 3. Evropske konvencije glasi: «3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.»
22. U pogledu navodne povrede prava apelanta iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ne vidi niti jedan razlog za osnovanost navoda apelanta povodom ovoga pitanja.
23. Apelant se žali na povredu prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije. Član 5. stav 5. Evropske konvencije glasi: «5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.»
24. U pogledu povrede prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je za ispunjenje formalnih uvjeta za ustavnu zaštitu ovoga prava neophodno, prije svega, da se utvrdi kršenje jednog ili više prava zaštićenih prethodnim stavovima člana 5. Evropske konvencije. Pravo na odštetu regulirano je članom 12. Zakona o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), koji glasi: «Lice koje je neopravdano osuđeno za krivično djelo ili je bez osnova lišeno slobode ima pravo da bude rehabilitirano, pravo na naknadu štete iz društvenih sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom.»
25. Kako u predmetnom slučaju nije utvrđeno kršenje bilo kojeg prava iz člana 5. st. 1. do 4. Evropske konvencije, ne može se raditi ni o kršenju prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije.
26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 4., 7. i 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana i ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere.
28. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić