Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-106/04 (D.D. «Top 25 Maj» Cazin)
Odluka donesena 18. 01. 2005.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-106/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 01. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. januara 2005.godine, u predmetu broj AP-106-
04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.D. «Top 25 Maj» Cazin , podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-652/03 od 17. septembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. D.D. «Top 25 Maj» Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, koga zastupa Dž. O., advokat iz Cazina, podnio je, 29. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-652/03 od 17. septembra 2003. godine.
2. Na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-29/98 od 1. oktobra 2001. godine, Općinski sud je rješenjem, broj I-735/01 od 24. decembra 2001. godine, odredio izvršenje radi naplate novčanog potraživanja povjerioca na novčanim sredstvima dužnikaapelanta sa računa kod banke.
3. Protiv navedenog rješenja o izvršenju apelant je uložio prigovor, koji je rješenjem Općinskog suda, broj I-735/01 od 20. marta 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-652/03 od 17. septembra 2003. godine, odbačen kao neblagovremen.
4. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 15. stav 3. i 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
7. Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
8. Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».
9. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. To, dalje, znači da apelant mora u skladu sa pravilom iscrpljivanja pravnih lijekova, doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu (vidi odluku Ustavnog suda, U- 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 20/02). Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom (vidi rješenje Ustavnog suda, U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
10. Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može smatrati konačnim rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-652/03 od 17. septembra 2003. godine, zbog toga što je navedenim rješenjem potvrđeno rješenje Općinskog suda, broj I-735/01 od 20. marta 2002. godine, kojim je apelantov prigovor odbačen kao neblagovremen. Dakle, redovni sudovi nisu meritorno rješavali o apelantovom pravnom lijeku, već su samo konstatovali da isti ne ispunjava formalne uslove, obzirom da nije podnijet u roku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem prigovora protiv rješenja o izvršenju, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio prigovor, na temelju koga redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić