Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-223/04 (R.T.)

Odluka donesena 17. 03. 2004.

  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-223/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici: prof. dr Ćazim Sadiković i prof. dr Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. marta 2004. godine, u predmetu broj AP 223/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 1. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. T., iz Sarajeva, podnesena protiv Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, broj 203-4783-1/1 od 4. juna 2003. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. R. T. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 23. februara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, broj 203-4783-1/1 od 4. juna 2003. godine, te predložio da se do donošenja odluke o apelaciji donese privremena mjera obustave njenog izvršenja.

2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

3. Apelant nije dostavio Ustavnom sudu odluku CRPC-a, broj 203-4783-1/1 od 4. juna 2003. godine, međutim, iz navoda apelacije, kao i iz ostale priložene dokumentacije, očito je da se apelant žali i pobija navedenu odluku. Pomenutom odlukom utvrđeno je da je V. (V.) Š. nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u ul. Kralja Tvrtka, broj 1/III-9.

4. Nadležni stambeni organ još nije donio zaključak o izvršenju odluke CRPC-a, broj 203-

4783-1/1 od 4. juna 2003. godine.

5. Zahtjevom broj VP-210/00 od 31. oktobra 2003. godine, Pravobranilaštvo Federalnog ministarstva odbrane tražilo je od CRPC-a ponovno razmatranje odluke, broj 203-4783-1/1 od 4. juna 2003. godine, u slučaju V. (V.) Š.. U zahtjevu je navedeno da je V. (V.) Š. umrla 20. juna 1999. godine, te da njena djeca ne mogu biti nosioci stanarskog prava na stanu u ul. Kralja Tvrtka, broj 1/III-

9, obzirom da su već nosioci stanarskog prava na drugim stanovima. Osim toga, navedeno je da je predmetni stan proglašen napuštenim, u skladu sa važećim pozitivnim zakonskim propisima. Također, predloženo je donošenje privremene mjere o obustavi izvršenja odluke CRPC-a, broj 203-

4783-1/1 od 4. juna 2003. godine, do konačnog donošenja odluke u ovom slučaju. CRPC nije odgovorio na ovaj zahtjev.

6. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II.3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant naglašava da Federalno ministarstvo odbrane u svom zahtijevu CRPC-u za ponovno razmatranje predmetne odluke, u slučaju V. Š., nije navelo sve relevantne činjenice. Stoga, apelant ističe da je predmetni stan proglašen napuštenim, da mu je taj stan dodijeljen na korištenje u skladu sa važećim zakonskim propisima, nakon čega je on postao nosilac stanarskog prava, te izvršio otkup stana u skladu sa zakonom propisanom procedurom i postao njegov vlasnik. Osim toga, apelant tvrdi da je V. Š. živjela sama u tom stanu, da ga je napustila i odselila se u Zagreb, Republika Hrvatska, gdje je i umrla 20. juna 1999. godine. Djeca preminule V. Š. su nosioci stanarskog prava na drugim stanovima, te u skladu sa važećim zakonskim propisima ne mogu polagati pravo na stan koji se nalazi u ul. Kralja Tvrtka, broj 1/III-9. Unuci V. Š. su samo bili fiktivno prijavljeni na adresi predmetnog stana. Apelant predlaže da Ustavni sud preispita predmetnu odluku CRPC-a, te da naloži Ministarstvu za stambena pitanja Kantona Sarajevo da zaustavi donošenje odluke o deložaciji, dok se ne donese konačna odluka po apelaciji.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

8. Sud nije nadležan za odlučivanje;».

8. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je Ustavni sud nadležan za preispitivanje odluka CRPC-a. Da bi dao odgovor na to pitanje, Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu (Odluka U 21/01,od 22. juna 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). CRPC je institucija koja je uspostaljena drugim aneksom Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum). Ustav Bosne i Hercegovine - Aneks 4. sastavni je dio Sporazuma. Prema tome, iz same strukture Sporazuma proizilazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Prema tome, može se zaključiti da se oni nadopunjavaju i djeluju paralelno.

9. Osim toga, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U citiranoj odluci U 21/01, Ustavni sud je zaključio da se CRPC ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje njegove odluke, jer CRPC vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su, u smislu člana XII. tačka 7. Aneksa 7 Sporazuma i Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, odluke CRPC-a konačne i obavezujuće.

10. Prema tome, Ustavni sud nije nadležan za preispitivanje oduka CRPC-a. Osim toga, Ustavni sud ne vidi razlog zašto bi ovaj predmet drugačije tretirao nego u skladu sa svojom dosadašnjom praksom. Također, Ustavni sud naglašava da je u konkretnom slučaju Federalno ministarstvo odbrane podnijelo CRPC-u zahtjev za ponovno preispitivanje predmetne odluke, o kom zahtijevu CRPC još nije odlučio, kao i da ne postoji zaključak o deložaciji izdat od strane nadležnog stambenog organa, kojim se apelantu nalaže da mora napustiti predmetni stan.

11. Konačno, Ustavni sud naglašava da apelant ima pravo pokrenuti redovni sudski postupak, u kojem će, nevezano za postupak pred CRPC-om, imati mogućnost da iznese svoje navode, jer CRPC u svom postupku ustanovljava nosioca stanarskog prava vezano za određeni datum (1. april 1992. godine), a ne uzima u obzir događaje prije i poslije toga datuma, koji su značajni za određivanja konačnog statusa nosioca stanarskog prava. Ovaj postupak uključuje, nakon iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova, i ustavnopravnu zaštitu pred Ustavnim sudom (vidi odluku Ustavnog suda, U 15/00, od 15. decembra 2000. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 10/01).

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-223/04 (R.T.) | Sudska praksa | Aktio