Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-606/04 (D.B.)
Odluka donesena 12. 04. 2005.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-606/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. aprila 2005. godine, u predmetu broj AP- 606/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. B., podnesena zbog nedonošenja rješenja Federalne Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je, 7. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja rješenja Federalne Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija). Apelant je dopunio apelaciju 25. oktobra i 24. novembra 2004. godine.
2. Apelant se, 28. januara 2000. godine, obratio Općini Velika Kladuša sa zahtjevom za uspostavljanje radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Budući da je Općina Velika Kladuša odbila njegov zahtjev, te da mu nije poslala nikakav odgovor na prigovor koji je apelant podnio protiv rješenja o odbijanju zahtjeva, apelant je, 28. novembra 2000. godine, podnio žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Kantonalna komisija je rješenjem, broj 13-34-1036-UP-1/00 AB-219 od 18. decembra 2000. godine, odbila apelantovu žalbu, pa je apelant protiv ovog rješenja podnio žalbu Federalnoj komisiji. Međutim, do dana podnošenja apelacije, kako apelant navodi, Federalna komisija nije odlučila o njegovoj žalbi. Apelant je podnio apealciju Ustavnom sudu, tvrdeći da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere i pravo na slobodu izražavanja.
3. Federalna komisija je, 7. februara 2005. godine, obavijestila Ustavni sud da je, odlučujući o žalbi apelanta, donijela rješenje, broj 03-34-225/01 od 3. jula 2002. godine, koje je proslijedila Kantonalnoj komisiji radi uručenja apelantu.
4. Kantonalna komisija je, 28. marta 2005. godine, obavijestila Ustavni sud da je navedeno rješenje Federalne komisije poslano na adresu apelanta koja je navedena u žalbi i to 19. jula 2002. godine, ali da je vraćeno, jer apelant nije pronađen na toj adresi.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
7. Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;».
8. U konkretnom slučaju apelant se žali zato što, navodno, Federalna komisija nije odlučila o žalbi koju je podnio protiv rješenja Kantonalne komisije. Međutim, Ustavni sud je utvrdio da je Federalna komisija rješenjem, broj 03-34-225/01 od 3. jula 2002. godine, odlučila o apelantovoj žalbi, te da je to rješenje dostavila Kantonalnoj komisiji radi uručenja apelantu. Kantonalna komisija pokušala je dostavu na adresu koju je apelant u žalbi naveo, ali dostava na taj način nije uspjela, jer je apelant nepoznat na naznačenoj adresi, a propustio je obavijestiti nadležne organe kod kojih se vodi postupak o promjeni adrese. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o tome da Federalna komisija nije odlučila o njegovoj žalbi očigledno (prima faciae) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić