Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-291/04 («Čago» doo iz Zenice)

Odluka donesena 28. 04. 2004.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-291/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 28. aprila 2004. godine, u predmetu broj AP-291/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Čago” d. o. o. iz Zenice, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2154/03 od 25. decembra 2003. godine, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

OBRAZLOŽENJE

1. «Čago» doo iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa E. Č., advokat iz Zenice, podnio je 10. marta 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-2154/03 od 25. decembra 2003. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do konačne odluke po apelaciji, odložio izvršenje rješenja o naplati javnih prihoda Federalnog ministarstva finansija, broj 07-15-2776/02 od 2. jula 2003.godine.

2. Inspektori Jedinice za kontrolu velikih obveznika Porezne uprave – Središnji ured Sarajevo, izvršili su kontrolu kod apelanta, kao poreznog obveznika, u periodu od 21. maja do 9. septembra 2002. godine. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Porezna uprava – Središnji ured Sarajevo je rješenjem broj 10/06-12-15-1324-02/02 od 23. septembra 2002. godine, naložila apelantu da izvrši uplatu utvrđenih poreznih obaveza u ukupnom iznosu od 1.320.542,39 KM u roku od 5 dana, a žalbu apelanta izjavljenu protiv ovog rješenja odbila kao neosnovanu, rješenjem broj 10/06-12-15-1324-

02/02 od 1. novembra 2002. godine.

3. Federalno ministarstvo finansija je rješenjem, broj 07-15-2776/02 od 2. jula 2003. godine, odbilo kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja Porezne uprave – Središnji ured Sarajevo, broj 10/06-02-15-1324-03/02 od 1. novembra 2002. godine. U obrazloženju ovog rješenja se navodi da je prvostepeni organ uprave, prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i donošenja osporenog rješenja, pravilno primjenio materijalne propise, da se pravilno pozvao na odgovarajući propis i da je osporenim rješenjem apelantu ispravno naloženo da izvrši uplatu obaveza.

4. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je presudom, broj U-2154/03 od 25. decembra 2003. godine, odlučujući u upravnom sporu apelanta/tužitelja, njegovu tužbu uvažio, osporeno rješenje Poreske uprave – Središnji ured Sarajevo, broj 10/06-12-15-1324-02/02 od 23. septembra 2002. godine, u dijelu kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv tač. 19. i 20. izreke tog rješenja, poništio i vratio predmet u tom dijelu na ponovno rješavanje. U preostalom dijelu tužba je odbijena. U obrazloženju ove presude se navodi da su organi uprave, utvrđujući nepravilnosti kod obračuna i plaćanja javnih prihoda kod apelanta, pravilno odlučili kada su apelanta obavezali na plaćanje poreskih obaveza u visini navedenoj u izreci prvostepenog rješenja, osim pod tač. 19. i 20. te izreke. U odnosu na tač. 19. i 20. izreke prvostepenog rješenja, nije se mogla ispitati zakonitost i pravilnost ovog dijela rješenja, pa je iz tih razloga osporeno rješenje u tom dijelu poništeno i predmet vraćen na ponovno rješavanje.

5. Apelant navodi da ni pred organom uprave ni pred sudom nije vođena javna rasprava, da je sud vodio postupak samo na osnovu dokumentacije koju mu je dostavio tuženi. Zbog složenosti predmeta bilo je neophodno učešće vještaka finansijske struke, ali je on bio onemogućen da iznese prijedlog za provođenje ovog dokaza, jer nije neposredno učestvovao u postupku. Smatra da su mu, donošenjem odluke o odbijanju tužbe u najvećem dijelu, prekršena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, zaštićena čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Kao razloge za donošenje privremene mjere apelant je naveo da bi prinudno izvršenje rješenja organa uprave o uplati javnih prihoda, nužno dovelo do blokade računa društva, što bi za posljedicu imalo pokretanje stečajnog postupka i prestanak radnog odnosa svih zaposlenih u društvu.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

9. Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: [...]

9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...]».

10. Apelant se uglavnom žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno tumačenje i primjenu Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Ustavni sud zaključuje, a pozivajući se na ustaljenu sudsku praksu Evropske komisije za ljudska prava (vidi odluku o dopustivosti, X protiv Francuske, aplikacija broj 9908/82, od 4. maja 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 32, str. 266 i 72), da se apelant ne može pozivati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku plaćanja obaveza koje proizilaze iz poreskog zakonodavstva, osim ukoliko ne dođe do zloupotrebe toga prava. Kako, u konkretnom slučaju, Ustavni sud nije našao da postoji zloupotreba prava, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine ratione materiae u smislu člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

11. U pogledu prava na imovinu, navodi apelanta ukazuju na direktnu vezu sa pravom na pravično suđenje. Obzirom da se radi o izvršavanju poreskih obaveza, koje ima osnovu u zakonu i zaključak iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti da ispituje ispravnost primjene zakona (u ovom slučaju poreskog zakona) koje nisu ustavne prirode od strane nižestepenih sudova i upravnih organa, već da je to zadatak upravo tih sudova i organa vlasti. Slijedi da, u konkretnom slučaju, nije primjenjiv član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-291/04 («Čago» doo iz Zenice) | Sudska praksa | Aktio