Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-309/04 (R. T.)

Odluka donesena 12. 04. 2005.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-309/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić na sjednici održanoj 12. aprila 2005. godine, u predmetu broj AP-309/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. T., podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj Uvl-07/04 od 26. aprila 2004. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj U-61/03 od 25. februara 2004. godine i rješenja Odbora državne službe za žalbe Bosne i Hercegovine, broj 08-127-14/03 od 4. septembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. R. T. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je, 19. marta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj Uvl-07/04 od 26. aprila 2004. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj U-

61/03 od 25. februara 2004. godine i rješenja Odbora državne službe za žalbe Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odbor), broj 08-127-14/03 od 4. septembra 2003. godine.

2. Apelant je konkurisao na mjesto direktora Direkcije za civilno vazduhoplovstvo Bosne i Hercegovine. Agencija za državnu službu Bosne i Hercegovine, nadležna za razmatranje prijava po ovom konkursu, je odbacila apelantovu prijavu i o tome mu dostavila obavijest.

3. Odbor je riješenjem, broj 08-127-14/03 od 4. septembra 2003. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv navedene obavjesti. Odbor je utvrdio da se navodi apelanta ne mogu prihvatiti, jer isti u postupku izbora po navedenom konkursu nije diskriminisan u odnosu na druge kandidate. U obrazloženju navedenog riješenja je navedeno da apelant ne ispunjava potrebne uslove u pogledu radnog iskustva u civilnom vazduhoplovstvu, budući da je cio radni vijek proveo u vojnom vazduhoplovstvu, a od 1997. godine u preduzećima čija djelatnost nije uopšte u vezi sa vazduhoplovstvom.

4. Riješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj, U-61/03 od 25. februara 2004. godine, odbačena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Odbora broj 08-127-14/03 od 4. septembra 2003. godine. U obrazloženju ovog riješenja je navedeno da pravo na pokretanje upravnog spora kod ovog suda, protiv konačnog upravnog akta kojim je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, ima samo državni službenik (član 2. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine), a to je osoba postavljena upravnim aktom na radno mjesto u državnoj službi. U konkretnom slučaju, apelant nema status državnog službenika, jer se radi o osobi koja je samo konkurisala na raspisani konkurs za izbor kandidata na radno mjesto državnog službenika, pa stoga apelant nije aktivno legitimisan za pokretanje upravnog spora kod Suda Bosne i Hercegovine.

5. Dalje je navedeno, da činjenica da je apelant, poukom o pravnom lijeku u osporenom rješenja Odbora, pogrešno upućen da mu pripada pravo da pokrene upravni spor kod Suda Bosne i Hercegovine. Međutim, ta činjenica ne smeta apelantu da pokrene radni spor kod nadležnog redovnog suda. Naime, pogrešna pouka o pravnom lijeku navedena u osporenom riješenju ne može imati štetne posljedice za stranku koja je postupila po pogrešnom uputstvu o pravu na pravni lijek, pa stoga apelantu pripada pravo da pokrene radni spor kod nadležnog redovnog suda.

6. Sud Bosne i Hercegovine je presudom, broj Uvl-07/04 od 26. aprila 2004. godine, odbacio zahtjev apelanta za preispitivanje navedenog rješenja, obrazlažući svoju odluku tako što su pravilno primjenjene odgovarajuće odredbe Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 19/02) i Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 19/02 i 4/04), te zaključeno da apelant nije državni službenik i da zato nema aktivnu stranačku legitimaciju.

7. Ustavni sud je, 29. decembra 2004. godine, od strane apelanta obaviješten da nije tužbom pokretao radni spor pred nadležnim redovnim sudom.

8. Apelant se žali da je, navedenim odlukama, povređeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

10. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

11. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U- 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

12. U konkretnom slučaju, slijedeći pogrešnu pravnu pouku iz rješenja Odbora, broj 08-127-14/03 od 4. septembra 2003. godine, apelant je podnio tužbu Sudu Bosne i Hercegovine protiv navedenog rješenja kao konačnog upravnog akta. Međutim, efektivni pravni lijek koji je apelantu bio na raspolaganju je tužba nadležnom redovnom sudu radi pokretanja radnog spora. Apelant ne treba da snosi posljedice pogrešne pravne pouke, date u navedenom rješenju, ali ni činjenica da je takva pouka data, ne može uspostaviti stvarnu nadležnost Suda Bosne i Hercegovine za rješavanje u konkretnom slučaju. U pravilu, u slučaju pogrešno date pravne pouke u odlukama koje se mogu pobijati nekim od propisanih pravnih lijekova, zainteresovane stranke su u obavezi koristiti propisane pravne lijekove, a ne one koji su navedeni u pogrešnoj pouci. Prema tome, apelant je bio dužan da podnese tužbu nadležnom redovnom sudu radi pokretanja radnog spora.

13. Međutim, apelant nije tužbom pokrenuo sudski spor iz radnih odnosa, protiv spornog rješenja Odbora, na šta je po zakonskim propisima imao pravo, već je koristio neefektivni pravni lijek, podnošenjem tužbe Sudu Bosne i Hercegovine protiv spornog rješenja Odbora. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-309/04 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio