Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-336/04 (A.I.)

Odluka donesena 18. 01. 2005.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-336/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 01. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. januara 2005. godine, u predmetu broj AP- 336/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3, člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. I., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kvlp-43/03 od 16.

januara 2004. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž- 397/02 od 30. juna 2003. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj K-224/01 od 13. avgusta 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. A. I. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zvornika, podnio je, 29. marta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvlp-43/03 od 16. januara 2004. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-397/02 od 30. juna 2003. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-224/01 od 13. avgusta 2002. godine.

2. Osnovni sud je donio presudu, broj K-224/01 od 13. avgusta 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Kž-397/02 od 30. juna 2003. godine, kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz člana 337. stav 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 22/00), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

3. Apelant je, 15. septembra 2003. godine, podnio zahtjev Vrhovnom sudu za vanredno preispitivanje pravosnažnih presuda Okružnog suda, broj Kž-397/02 od 30. juna 2003. godine i Osnovnog suda broj K-224/01 od 13. avgusta 2002. godine.

4. Vrhovni sud je rješenjem, broj Kvlp-43/03 od 16. januara 2004. godine, odbacio kao nedopušten apelantov zahtjev zavanredno preispitivanje pravosnažne presude, jer je podnijet nakon stupanja na snagu novog Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 50/03), koji ne predviđa ovaj pravni lijek.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 4. protekao rok za podnošenje apelacije;».

6. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U -12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).

7. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju konačnu odluku predstavlja presuda Okružnog suda, broj Kž-397/02 od 30. juna 2003. godine, s obzirom da ta odluka predstavlja posljednju odluku kojim je meritorno rješeno o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude. Ovu presudu apelant je primio 10. septembra 2003. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnijeta 29. marta 2004. godine, iz čega proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok od 60 dana za podnošenje apelacije, koji je predviđen članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

8. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-336/04 (A.I.) | Sudska praksa | Aktio