Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-374/04 (A.A.)

Odluka donesena 12. 04. 2005.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-374/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. aprila 2005.godine, u predmetu broj AP-374/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. A., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-98//02 od 17.

februara 2004. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž- 28/2001. godine od 9. novembra 2001. godine i rješenja Osnovnog suda u Foči, broj P-278/2000 od 15. novembra 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. A. A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, koga zastupa M. Č., advokat iz Foče, podnio je, 13. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev- 98/02 od 17. februara 2004. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-28/2001 od 9. novembra 2001. godine i rješenja Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-278/2000 od 15. novembra 2000. godine.

2. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu radi poništenja rješenja Kazneno popravnog doma u Foči (u daljnjem tekstu: KPD Foča) o dodjeli stanova na korištenje zaposlenim, da se utvrde ništavim ugovori o korištenju stana zaključeni sa Zajednicom stanovanja Foča na osnovu ovih rješenja i da se naloži predaja tih stanova slobodnih od lica i stvari KPD Foča.

3. Osnovni sud u Foči je rješenjem, broj P-278/2000 od 15. novembra 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Gž-28/2001 od 9. novembra 2001. godine, odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu.

4. Apelant je, nakon toga, uložio reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem, broj Rev- 98/02 od 17. februara 2004. godine, odbio reviziju. Vrhovni sud u obrazloženju rješenja ističe da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili da treba odbaciti tužbu apelanta ali ne kao neblagovremenu nego kao nedopuštenu. Vrhovni sud navodi da je ispravno primjenjena odredba Zakona o radnim odnosima u državnim organima, jer Zakon o stambenim odnosima ne sadrži posebne odredbe o sudskoj zaštiti u sporu povodom raspodjele stanova i zato se procesne predpostavke u pogledu mogučnosti ostvarivanja sudske zaštite moraju ocjenjivati po odredbama Zakona o radnim odnosima u državnim organima, te je pravilno doneseno rješenje kojim se odbacuje tužba, jer je uslov za dopuštenost sudske zaštite da je podnesen prigovor u zakonskom roku od 8 dana što je apelant propustio da učini. Vrhovni sud naglašava da nije od značaja dio odluke kojom je tužba odbačena kao neblagovremena, umjesto nedopuštena jer su u oba slučaja pravne posledice iste a to je gubitak prava na sudsku zaštitu. Nadalje, Vrhovni sud ističe da sudovi nisu odbacili tužbu zbog legalizacije načina dodjele predmetnih stanova na korištenje, nego zato što je apelant propustio zakonski rok za podnošenje prigovora protiv rješenja o dodjeli stanova na korištenje zaposlenim, koji imaju za posljedicu gubitak prava na tužbu. Da je apelant blagovremeno podnio prigovor protiv rješenja o dodjeli stanova na korištenje KPD Foča, bez obzira da li je donesena odluka po prigovoru ili ne, apelant bi imao osnova da kod nadležnog suda u zakonskom roku podnese tužbu o kojoj bi se raspravljalo u meritumu.

5. Apelant se u apelaciji žali da su navedene odluke suda povrijedile njegovo pravo na pravično i pošteno suđenje koje je predviđeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je onemogućen pristup sudu jer sudovi nisu o njegovom tužbenom zahtjevu odlučivali u meritumu, te predlaže da Ustavni sud ukine navedena rješenja i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U- 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

8. U konkretnom slučaju, apelantova je tužba odbačena zbog toga što nije ispoštovao formalne zahtjeve tog pravnog lijeka, pa slijedi da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.

9. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-374/04 (A.A.) | Sudska praksa | Aktio