Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-509/04 (J.A.)
Odluka donesena 23. 07. 2004.
- Protek roka
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-509/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 07. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić na sjednici održanoj 23. jula 2004. godine, u predmetu broj AP-509/04 , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3, člana 16. stav 2. tačka 4. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. A., podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj R-3/04 od 25. februara 2004. godine, rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-386/02 od 9. jula 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-447/02 od 27. augusta 2002. godine i presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-524/01 od 18. februara 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. J. A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca, podnio je, 3. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj R-3/04 od 25. februara 2004. godine, rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-386/02 od 9. jula 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-
447/02 od 27. augusta 2002. godine i presude Općinskog suda u Lukavcu, broj P-524/01 od 18. februara 2002. godine. Apelant je ujedno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio njegovo vraćanje na posao, do donošenja konačne odluke po apelaciji.
2. Općinski sud u Lukavcu je presudom, broj P-524/01 od 18. februara 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-447/02 od 27. augusta 2002. godine, odbacio kao nedopuštenu tužbu apelanta protiv tužene "Fabrike cementa" d.d. Lukavac u pogledu prvopostavljenog tužbenog zahtjeva, da se poništi rješenje o prestanku radnog odnosa, broj SOPKH-HN/OŠ od 4. decembra 1992. godine i da se naloži tuženoj da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije nezakonitog prestanka radnog odnosa kao i da mu poveže radni staž u periodu od 25. novembra 1992. godine do 11. januara 2000. godine, jer apelant prethodno nije zatražio zaštitu svojih prava pred nadležnim organom tužene. Drugopostavljeni tužbeni zahtjev apelanta, da se poništi kao nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa zaposlenika na čekanju posla, broj OPKP-HN/OŠ11-30 od 30. oktobra 2001. godine, je odbijen kao neosnovan.
3. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je rješenjem, broj Rev-386/02 od 9. jula 2003. godine, odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-447702 od 27. augusta 2002. godine, jer apelant u tužbi nije odredio vrijednost spora, a revizija je dozvoljena samo ako je vrijednost spora određena u iznosu preko 15.000 KM.
4. Sud Bosne i Hercegovine je rješenjem, broj R-3/04 od 25. februara 2004. godine, odbacio tužbu apelanta podnesenu podneskom naslovljenim kao žalba, revizija i zahtjev za obnovu postupka, radi pobijanja odluke o prestanku radnog odnosa, jer je zaključio da nije nadležan za odlučivanje u konkretnom slučaju, pošto se ne radi o konačnom upravnom aktu, pa nema osnova za vođenje upravnog spora.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
7. Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
8. Član 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: [...]
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
9. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
10. U konkretnom slučaju posljednji efektivni pravni lijek, koji je apelantu bio na raspolaganju, je bila žalba na presudu Općinskog suda u Lukavcu, broj P-524/01 od 18. februara 2002. godine, o kojoj je odlučio Kantonalni sud u Tuzli presudom, broj Gž-447/02 od 27. augusta 2002. godine.
11. Kako je apelantu presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-447/02 od 27. augusta 2002. godine, uručena svakako prije 9. jula 2003. godine, jer je tog dana doneseno rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-386/02, kojim je odlučeno o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude, a apelacija u Ustavnom sudu primljena 3. juna 2004. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga za izdavanje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić