Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-391/04 (M.M.)

Odluka donesena 17. 02. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-391/04

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 391/04, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 17. februara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. M., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1900/03 od 8. januara 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja podnijela je, 20. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1900/03 od 8. januara 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je, 6. decembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud u Zavidovićima (sud koji je preuzeo predmete ukinutog Općinskog suda u Maglaju) je 5. januara 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog pravobranilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo) zatraženo je, 6. decembra 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.

5. Kantonalno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

6. Odgovor Općinskog suda u Zavidovićima je, 17. januara 2005. godine, dostavljen apelantici.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

8. Općinski sud je presudom broj P-96/02 od 10. jula 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1900/03 od 8. januara 2004. godine, odbio tužbeni zahtjev apelantice protiv tužene Industrije odjeće „IOM“ iz Maglaja (u daljnjem tekstu: tužena), preduzeća u stečaju koje je u tom postupku zastupalo Kantonalno pravobranilaštvo, u kojem je ona tražila isplatu otpremnine po osnovu odlaska u penziju u iznosu od 1.700 KM. U obrazloženju presuda je navedeno da je u sudskom postupku nesporno utvrđeno da je apelantica bila u radnom odnosu kod tužene do 21. augusta 1992. godine, kada joj je prestao radni odnos, a da je nakon ispunjavanja uvjeta za odlazak u starosnu penziju, 10. novembra 1999. godine, Javni fond penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske donio rješenje o njezinom penzionisanju. S obzirom da je apelantica tog dana stekla uvjete za odlazak u starosnu penziju, na nju se nisu mogle primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj 19/00), jer u penziju nije otišla iz radnog odnosa. Da bi zaposlenik imao pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju nužno je da u momentu stjecanja uvjeta za penziju bude u radnom odnosu, što nije bio slučaj kod apelantice. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da se nisu mogli prihvatiti navodi iz apelanticine žalbe u pogledu prestanka radnog odnosa, a u vezi pitanja da li je njezin otkaz bio nezakonit i diskriminacijski, s obzirom da to treba biti predmet posebnog postupka, koji je apelantica imala pravo pokrenuti kod suda.

IV. Relevantni propisi

9. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, 43/99) „Član 100. st. 1. i 2.

Zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.

Otpremnina iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.»

10. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj 19/00) „Član 15.

Zaposlenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju najmanje u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica je u svojoj apelaciji navela da je osporenim presudama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje, pravo na slobodu i sigurnost, prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ona smatra da su joj te povrede nanijeli Federacija BiH i njezine institucija, «jer su njoj kao dugogodišnjoj radnici tužene uskraćena prava na otpremninu, jer je bio rat na ovim prostorima, pa joj je na silu prestao radni odnos i tako prekinuta njezina radna sposobnost».

b) Odgovor na apelaciju

12. Općinski sud u Zavidovićima je u odgovoru na apelaciju naveo da razlozi koje je navela apelantica u svojoj apelaciji u vezi sa njezinim pravom na otpremninu mogu biti razlog za podnošenje žalbe ili eventualno nekog vanrednog pravnog lijeka, jer iz konkretnog činjeničnog stanja ne proizlazi da su joj povrijeđena ustavna prava, pa bi u tom smislu apelaciju trebalo odbiti kao neosnovanu.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Gž-1900/03 od 8. januara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 23. februara 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 20. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelantica pobija navedenu presudu navodeći da je tom presudom povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje, pravo na slobodu i sigurnost, prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

18. U skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, njegova nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena je samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).

19. Apelantica je pokrenula parnični postupak protiv tužene radi isplate otpremnine zbog odlaska u penziju. Međutim, u postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je apelantici prestao radni odnos kod tužene 1992. godine, a da je ostvarila pravo na starosnu penziju kod Javnog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Republike Srpske 1999. godine. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama pravilno zaključili da apelantici ne pripada pravo na otpremninu u smislu člana 20. Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju BiH, jer nije otišla u penziju iz radnog odnosa. Apelantica je u svojoj žalbi protiv presude Općinskog suda navela da je njezin otkaz bio nezakonit i diskriminacijski, a te je argumente i ponovila u svojoj apelaciji Ustavnom sudu. Međutim, parnični postupak, koji je okončan osporenim presudama, pokrenut je zbog isplate otpremnine, pa su nadležni sudovi rješavali samo u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, ni Ustavni sud se neće upuštati u ocjenu tih navoda, a apelantica je mogla pokrenuti parnični postupak pred nadležnim sudom u vezi sa svojim otkazom. Ustavni sud smatra da nije u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen zakon, niti je došlo do zloupotrebe nekog od apelanticinih ustavnih prava.

20. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

21. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije potrebno posebno ispitati ostale apelanticine navode.

VIII. Zaključak

22. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.

23. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-391/04 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio