Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-415/04 (D.U.)
Odluka donesena 23. 07. 2004.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-415/04
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 07. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 415/04, rješavajući apelaciju D. U., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. U., podnesena protiv presuda Okružnog suda u Srpskom Sarajevu, broj Kž-2/04 od 30.
januara 2004. godine, i Osnovnog suda u Sokocu, broj K-167/03 od 24. novembra 2003. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. D. U. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mokrog - Pale, podnio je, 26. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Srpskom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-2/04 od 30. januara 2004. godine, i Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-167/03 od 24. novembra 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio plaćanje štete prema dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu, do donošenja konačne odluke o apelaciji. Od apelanta je zatraženo, 14. maja 2004. godine, da dopuni apelaciju jer nije sadržavala presudu protiv koje je izjavljena. Apelant je podnio dopunu apelacije 25. maja 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku, Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Srpskom Sarajevu, zatraženo je, 6. maja 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružno tužilaštvo u Srpskom Sarajevu je odgovor na apelaciju dostavilo 18. maja 2004. godine, a odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda su dostavljeni 19. maja 2004. godine.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori učesnika u postupku su, 31. maja 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Osnovni sud je presudom, broj K-167/03 od 24. novembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Kž-2/04 od 30. januara 2004. godine, apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela šumske krađe iz člana 424. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01), utvrdio mu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i novčanu kaznu u iznosu od 400 KM, te mu izrekao uvjetnu osudu, prema kojoj se utvrđene kazne neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo. Istom presudom apelant je obavezan da na ime štete, prema dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu, oštećenom Šumskom gazdinstvu "Jahorina" Pale, isplati iznos od 2.822,40 KM, te da plati sudski paušal u iznosu od 50 KM.
IV. Relevantni propisi
7. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantna odredba glasi:
"Šumska krađa Član 424.
Ko radi krađe u šumi obori jedno ili više stabala, a količina oborenog drveta je veća od tri kubna metra, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.
Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno u namjeri da se oboreno drvo proda ili ako je količina oborenog drveta veća od osam kubnih metara ili ako je djelo učinjeno u zaštitnoj šumi, nacionalnom parku ili drugoj šumi s posebnom namjenom, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina i novčanom kaznom."
8. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službene novine SFRJ", br.
26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase:
"Član 370.
Kad spisi po žalbi stignu drugostepenom sudu, predsjednik žalbenog vijeća određuje sudiju izvjestioca. Ako je riječ o krivičnom djelu za koje se goni po zahtjevu javnog tužioca, sudija izvjestilac će spise dostaviti nadležnom javnom tužiocu koji je dužan da ih razmotri i bez odlaganja vrati sudu.
Javni tužilac može, vračajući spise, staviti svoj prijedlog ili izjaviti da će prijedlog staviti na sjednici vijeća.
[...] Član 371.
O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. od 373. do 375). Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja to nije zahtijevala, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razjašnjenje stvari.
[...] Član 372.
Drugostepeni sud donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa. Da li će održati pretres odlučuje drugostepeni sud u sjednici vijeća.
Član 373.
Pretres pred drugostepenim sudom održat će se samo ako je potrebno da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja izvedu novi dokazi ili ponove već ranije izvedeni dokazi i ako postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostepenom sudu na ponovni glavni pretres.
[...] Imovinskopravni zahtjev Član 103.
Imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed izvršenja krivičnog djela raspravit će se na prijedlog ovlaštenih lica u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak. Imovinskopravni zahtjev se može odnositi na naknadu štete, povrat stvari ili poništenje određenog pravnog posla.
Član 108.
O imovinskopravnim zahtjevima odlučuje sud.
U presudi kojom okrivljenog proglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu se može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za višak uputiti na parnicu. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđivanje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parnici.
[...]"
9. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ, br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: "Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Uspostavljanje prijašnjeg stanja i naknada u novcu Član 185.
Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala. Ako uspostavljanje prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
Kad uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećenom odgovarajući iznos novca na ime naknade štete.
Sud će dosuditi oštećenom naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje prijašnjeg stanja.
Obična šteta i izmakla korist Član 189.
Oštećeni ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje nešto drugo.
[...] Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim s umišljajem, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenog."
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant navodi da je u žalbi na prvostepenu presudu, kao žalbene razloge, istakao pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa smatra da je morao biti obaviješten o sjednici vijeća drugostepenog suda. Međutim, o sjednici vijeća drugostepenog suda nije bio obaviješten, dok je tužilac bio obaviješten i o navodima žalbe se izjasnio na sjednici vijeća, što proizlazi iz obrazloženja osporene presude. Dalje navodi kako se na osnovu provedenih dokaza nije mogao donijeti zaključak o njegovoj odgovornosti, jer nije dokazano da je izvršio krivično djelo za koje se tereti. Apelant smatra da je sud, umjesto da mu posječeno drvo oduzme, izvršio pogrešan obračun štete u dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu, jer šteta može biti samo stvarna vrijednost ukradene stvari, a stvarna vrijednost drveta u konkretnom slučaju je, primjenom odštetnog cjenovnika, uvećana za 2,5 puta. Na osnovu svega navedenog, smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te predlaže da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio plaćanje štete po dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu, do donošenja konačne odluke o apelaciji, jer bi plaćanje tako visokog iznosa direktno ugrozilo njegovu egzistenciju i egzistenciju njegove porodice.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud, u odgovoru na apelaciju, navodi da nadležni tužilac nije bio ni pozvan niti je prisustvovao sjednici vijeća drugostepenog suda. U konkretnom slučaju ni vijeće ni predsjednik vijeća nisu odlučili da o sjednici vijeća obavijeste stranke, niti su to stranke zahtijevale. Okružno tužilaštvo u Srpskom Sarajevu je pismenim aktom dalo svoj prijedlog u odnosu na izjavljenu žalbu apelanta, nakon što je sudija izvjestilac dostavio spis na razmatranje. Ovaj sud i dalje ostaje na pravnom stanovištu datom u svojoj presudi i smatra da u cjelokupnom postupku nije bilo kršenja prava na pravično suđenje.
12. Osnovni sud navodi kako smatra, s obzirom na cjelokupan tok postupka, da apelantu nije prekršeno niti jedno zaštićeno ljudsko pravo, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Okružno tužilaštvo u Srpskom Sarajevu, u odgovoru na apelaciju, navodi da je sudu dostavilo pismeni odgovor na navode iz apelantove žalbe i da nadležni tužilac nije prisustvovao sjednici vijeća drugostepenog suda. Smatra da u konkretnom predmetu tužilac nije imao veća prava od apelanta i da tu jednakost nije narušilo davanje pismenog odgovora na žalbu, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda, broj Kž.2/04 od 30. januara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 25. februara 2004. godine, a apelaciju je podnio 26. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav
3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana 6. Evropske konvencije.
19. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi "1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
20. Ustavni sud uočava da se postupak pred sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
22. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
23. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
24. Apelant se žali kako o sjednici vijeća drugostepenog suda nije bio obaviješten, dok je tužilac bio obaviješten i o navodima žalbe se izjasnio na sjednici vijeća. Ovakva situacija bi svakako značila nepoštivanje principa jednakosti pred sudom. Međutim, činjenice predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, ukazuju na to da je drugostepeni sud odluku donio na sjednici vijeća bez održanog pretresa i izvođenja novih dokaza i da toj sjednici nije prisustvovao tužilac, već se on prethodno pismeno izjasnio o navodima iz apelantove žalbe. Pored toga, apelant nije izričito zahtijevao da bude obaviješten o održavanju sjednice vijeća. Ustavni sud zaključuje da se radi o fazi postupka u kojoj ni jedna strana nije bila prisutna, pa je ispunjen princip jednakosti pred sudom i nije prekršeno pravo na pravično suđenje.
25. U pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, izvršen uvid u objektivne dokaze, a apelant je prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izjave svjedoka. Sud je proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica, te primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, kako u pogledu utvrđene odgovornosti i izrečene sankcije, tako i u pogledu dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva. Što se tiče samih apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
26. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić