Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-434/04 (D.L.)

Odluka donesena 18. 01. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-434/04

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 01. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 434/04, rješavajući apelaciju D. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. L., podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-574/02 od 16.

februara 2004. godine i Rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj P- 145/02 od 20. septembra 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. D. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada podnio je, 3. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-574/02 od 16. februara 2004. godine i Rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-145/02 od 20. septembra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i «Elektrodistribucije» p.o. Pale kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je, 30. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. decembra 2004. godine, Osnovni sud 9. decembra 2004. godine, a tuženi 10. decembra 2004. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 20. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Osnovni sud je Rješenjem broj P-145/02 od 20. septembra 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-574/02 od 16. februara 2004. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženog zbog smetanja posjeda. Apelant je podnio tužbu za smetanje posjeda protiv tuženog zato što je tuženi isključio električnu energiju u njegovom stanu u Višegradu zbog neplaćenih računa za isporučenu električnu energiju. Tokom postupka pred Osnovnim sudom apelant je odustao od dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uspostavljanje ranijeg posjedovnog stanja zato što mu je struja ponovo priključena, a povukao je i prijedlog za donošenje privremene mjere. Međutim, apelant je ostao kod zahtjeva da sud presudom zabrani tuženom takvo ili slično ponašanje pod prijetnjom kazne. Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev, obrazlažući svoju odluku činjenicom da je apelant odustao od zahtjeva za utvrđenjem smetanja posjeda zato što je, nakon podnošenja posjedovne tužbe, koristio dozvoljenu samopomoć, a da se ostatak tužbenog zahtjeva odnosi samo na zahtjev za zabranu budućeg smetanja što je, prema stanovištu Osnovnog suda, bespredmetno bez utvrđivanja smetanja.

7. Okružni sud je pobijanim rješenjem ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo pozivanjem na odredbu člana 79. Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima. Prema ocjeni Okružnog suda, nema smetanja posjeda ako radnja kojom se zadire u tuđi posjed nije protupravna. U konkretnom slučaju, kako dalje obrazlaže Okružni sud, tuženi je obustavio isporuku električne energije apelantu zbog neplaćanja računa za utrošenu električnu energiju, što je u skladu sa Općim uvjetima za isporuku električne energije, pa stoga nisu bili ispunjeni uvjeti za pružanje posjedovne zaštite.

IV. Relevantni propisi

8. U Zakonu o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 6/80) relevantne odredbe glase:

«Član 70.

[...]Posjed prava stvarne služnosti ima lice koje faktički koristi nekretninu drugog lica u obimu koji odgovara sadržini te služnosti.[...] Član 75.

Svaki posjednik stvari i prava [...] ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanje posjeda).

[...] Član 79.

Odlukom o zahtjevu za zaštitu od smetanja posjeda određuje se zabrana daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanja oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja.» U Općim uvjetima za isporuku električne energije («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 23/94) relevantne odredbe glase:

«Član 107.

Obustavu električne energije, isporučilac može izvršiti potrošaču naročito za činjenje ili nečinjenje neke od navedenih radnji:

[...]13. ne plati preuzetu električnu energiju prema odredbama Uvjeta,[...]»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant navodi da su mu pobijanim odlukama prekršena prava na pravično suđenje, privatni i porodični život i dom, te pravo na imovinu. Smatra da sudovi nisu cijenili njegove navode, te da mu je tuženi u više navrata isključivao električnu energiju zbog navodnog duga, koji sudovi nisu uopće utvrđivali. Osim toga, smatra da čak i kad bi taj dug postojao, radilo bi se o zastari budući da mu tuženi isključuje struju zbog ratnih dugova za koje apelant nije odgovoran, o čemu sudovi također nisu vodili računa. Apelant također navodi da je po ranijoj tužbi koju je podnio protiv istog tuženog radi ranijeg smetanja posjeda Osnovni sud pravosnažnim rješenjem utvrdio da je apelant imao pravo na posjedovnu zaštitu, dok ga je u konkretnom slučaju odbio, a Okružni sud je zauzeo i drukčije pravno stanovište, čime mu je prekršeno pravo na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud u odgovoru na apelaciju pobija navode iz apelacije, tvrdeći da je drugostepeno rješenje doneseno na zakonit način, te da apelantu ni na koji način nije uskraćeno pravo na pristup sudu i na pravično suđenje.

11. Osnovni sud također pobija navode iz apelacije i ističe da je i u prvostepenom postupku tužilac imao pravično suđenje u razumnom roku i pred nezavisnim sudom, kako to član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i propisuje. Također, Osnovni sud navodi da apelant nije dao nikakve argumente o navodima da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno. Što se tiče apelantovih navoda o tome da je Osnovni sud u ranijem apelantovom predmetu protiv istog tuženog odlučio drukčije, Osnovni sud navodi da su različite odluke suda rezultat provedenih dokaza i ocjene tih dokaza u svakom konkretnom spisu, a ne kršenja prava na pravičan postupak.

12. Tuženi je u odgovoru na apelaciju također osporio sve navode iz apelacije, jer smatra da niti jedno apelantovo pravo nije prekršeno. U vezi sa prigovorom zastare tuženi navodi da se ne radi ni o kakvim ratnim dugovanjima, budući da su sva takva dugovanja otpisana ili plaćena subvencijama prema odgovarajućoj odluci Vlade Republike Srpske, već da apelant ne plaća potrošenu električnu energiju, zbog čega mu prema Općim uvjetima za isporuku električne energije tuženi ima pravo isključiti struju.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Gž- 574/02 od 16. februara 2004. godine, protiv kojeg nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 17. aprila 2004. godine, a apelaciju je podnio 3. maja 2004. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz čl. 3, 8. i 14. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

20. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor o smetanju posjeda, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Apelantova žalba se u cijelosti odnosi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u pobijanom sudskom postupku.

22. Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

23. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

24. Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su u potpunosti proveli postupak u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka. Činjenica da je Osnovni sud po ranijoj apelantovoj tužbi za smetanje posjeda u predmetu istog suda donio drukčiju odluku nije od značaja, jer sama po sebi ne predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u konkretnom predmetu, budući da se ta odluka ne odnosi na isti događaj povodom kojeg se traži ustavna zaštita.

25. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su i prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U oba pobijana rješenja navedeni su svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

26. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu čl. 3, 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.

28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-434/04 (D.L.) | Sudska praksa | Aktio