Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-26/03 (M. M.)
Odluka donesena 04. 03. 2004.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-26/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudaca Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 4. ožujka 2004. godine, u predmetu broj AP 26/03, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3., članka 16. stavak 2. točka 4. i članka 59. stavak 2. točka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. M. iz Širokog Brijega , podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Uvl-9/02 od 17. listopada 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Širokog Brijega, podnio je 14. siječnja 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Uvl-9/02 od 17. listopada 2002. godine. Ustavni sud je 14. veljače 2003. godine tražio od apelanta dopunu apelacije. Apelant je 4. ožujka 2003. godine dostavio dopunu apelacije.
2. U apelaciji koju je Ustavni sud primio 14. siječnja 2003. godine, kao i u dopuni apelacije od 4. ožujka 2003. godine, apelant nije naveo koja ljudska prava smatra povrijeđenim. Apelant je opisao tijek postupaka i navodnih nepravilnosti, koji su vođeni povodom dodjele građevinskog zemljišta Željku Šantiću pred Općinom Široki Brijeg – Služba za geodetsko imovinsko pravne poslove, Općinskim sudom u Širokom Brijegu, Županijskim sudom u Širokom Brijegu i Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine. Svi postupci, u ovoj pravnoj stvari, okončani su presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Uvl-9/02 od 17. listopada 2002. godine, kojom je odbijen zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-385/01 od 14. ožujka 2002. godine. Iz navoda apelacije može se zaključiti da se apelant žali da je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
3. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. točka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Članak 16. stavak 2. točka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
4. Prema stavu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01 , od 5. svibnja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02), pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
5. Ustavni sud primjećuje da je apelantu 7. studenog 2002. godine uručena presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Uvl-9/02 od 17. listopada 2002. godine. Apelacija u Ustavnom sudu primljena je 14. siječnja 2003. godine. Iz ovoga proizilazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok od 60 dana za podnošenje apelacije predviđen člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
6. U svezi s tim, nije potrebno da Ustavni sud utvrđuje koji je posljednji pravni lijek u apelantovom slučaju bio efektivan i adekvatan, odnosno koja je konačna odluka u konkretnom slučaju u smislu «utvrđivanja građanskih prava ili obveza» apelanta, kako se to zahtijeva u članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, bez obzira da li je presuda, broj Uvl-9/02 od 17. listopada 2002. godine, konačna odluka, apelacija kako na ovu presudu tako i na prethodno sudsko odlučenje bi se smatrala kao podnesena izvan roka od 60 dana.
7. Imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. točka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa člankom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić