Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-31/03 (M. N.)
Odluka donesena 04. 03. 2004.
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-31/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 03. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 4. marta 2004. godine, u predmetu broj AP-31/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. člana 16. stav 2. tačka 14. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. N., podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj Kv-356/02 od 18. decembra 2002. godine i rješenja broj Ki-325/02 od 31. oktobra 2002. godine, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, zastupan od strane branilaca G. i Z. B., advokata iz Banje Luke, podnio je 23. januara 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj Kv-
356/02 od 18. decembra 2002. godine i Ki-325/02 od 31. oktobra 2002. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj Ki-325/02 od 31. oktobra 2002. godine, otvorena je istraga protiv apelanta, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. tadašnjeg Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 22/00, 33/00 i 37/01
- u daljnjem tekstu: Krivični zakonik).
3. Protiv predmetnog rješenja apelant je uložio žalbu vanraspravnom vijeću istoga suda, koje je svojim rješenjem, broj Kv-356/02 od 18. decembra 2002. godine, odbilo žalbu apelanta kao neosnovanu.
4. Nakon toga, apelant podnosi apelaciju Ustavnom sudu navodeći da je navedenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema navodima iz apelacije, povreda navedenog prava očituje se, po mišljenju apelanta, u tome što pobijana rješenja ne sadrže, u vidu obrazloženja, okolnosti i dokaze iz kojih proizilazi osnovanost sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pored toga, povreda navedenog prava se, prema navodima apelanta, se sastoji i u tome što ga sud u osporenim rješenjima kvalifikuje kao «okrivljenog», čime krši načelo presumpcije nevinosti i time otvara sumnju u sudsku nepristrasnost.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Član 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: (...)
14. apelacija je preuranjena;». Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. Na osnovu sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque and Jabardo v. Spain, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68) i prakse Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda, broj U: 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03, stav 19, i odluku o dopustivosti, broj AP-115/02 od 26. septembra 2003. godine) pitanje da li je ispoštovan princip pravičnog suđenja u krivičnom postupku se mora cijeniti na osnovu krivičnog postupka u cjelini, s obzirom da se nedostatak do kojeg je došlo u jednoj fazi postupka, može popraviti u sljedećoj fazi postupka. Ovo znači da obično nije moguće da se odredi da li je krivični postupak bio pravičan ili ne dok se postupak ne okonča i ne donese konačna sudska odluka. Prije tog momenta, krivična optužba još nije «određena» i stoga nije moguće da se ocijeni da li je sud pravično presudio po krivičnoj optužbi podnesenoj protiv okrivljenog.
6. U konkretnom slučaju, osporene sudske odluke odnose se na pokretanje istrage protiv apelanta, gdje apelant, dakle, još nije osuđen za krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Iz toga slijedi da je apelacija protiv osporenih rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, zasnovana na navodnoj povredi člana 6. Evropske konvencije, preuranjena i da se, u ovoj fazi ne može odlučiti da li je krivični postupak koji se vodi protiv apelanta zadovoljio uslove iz člana 6. Evropske konvencije.
7. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić