Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-101/03 (D. B.)

Odluka donesena 20. 12. 2003.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, Didier Maus

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-101/03

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2003.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra, u predmetu broj AP 101/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. stav 1. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je

RJEŠENJE

Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija D. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: U-

138/02 od 29. januara 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. D. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Grada, podnio je 3. aprila 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: U-138/02 od 29. januara 2003. godine.

2. Rješenjem Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Novi Grad, broj: 05-050-28-

2000/99 od 11. juna 2001. godine, u predmetu povrata stana nosioca stanarskog prava po zahtjevu B. V., utvrđeno je da je B. V. nosilac stanarskog prava na stanu u Novom Gradu, ul. Karađorđa Petrovića br. 73 sprat II ulaz 1, stan – vlasništvo SUBNOR-a Novi Grad, a apelantu je naloženo da navedeni stan oslobodi od osoba i svojih stvari.

3. Po žalbi apelanta, rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj: 05-050-01-1389/01 od 28. decembra 2001. godine, poništeno je rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjeka Novi Grad, broj: 05-050-2000/99 od 11. juna 2001. godine, u cijelosti i to zbog nenadležnosti.

4. U upravnom sporu po tužbi B. V. iz Novog Grada, protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj: 05-050-01-1389/01 od 28. decembra 2001. godine, Vrhovni sud Republike Srpske je donio presudu, broj: U-138/02 od 29. januara 2003. godine, kojom je tužbu uvažio i osporeni akt poništio. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Vrhovni sud Republike Srpske naložio Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske da donese drugi akt kojim će odlučiti o žalbi apelanta, uz uvažavanje pravnog shvatanja Vrhovnog suda Republike Srpske.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. stav 1. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje. ...».

6. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen.

7. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom.

8. U konkretnom slučaju, presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: U-138/02 od 28. januara 2003. godine, kojom je tužba uvažena i osporeni akt poništen se ne može smatrati konačnim odlučenjem. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

9. Imajući u vidu odredbe člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonu i člana 12. stav 1. prema kojima će Ustavni sud odlučivati samo o apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio da apelaciju ne stavi na listu predmeta za odlučivanje zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

10. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-101/03 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio