Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu AP-217/03 (B. M.)

Odluka donesena 25. 02. 2005.

  • Zahtjev za preispitivanje - odbijen
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-217/03

Apelacija

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti

25. 02. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Tudor Pantiru i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 25. februara 2005. godine, u predmetu broj AP-217/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 71. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

RJEŠENJE

Odbija se kao neosnovan zahtjev B. M., za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegvine, broj AP-217/03 od 29. septembra 2004. godine.

OBRAZLOŽENJE

1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Dervente, podnio je, 15. novembra 2004. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP-217/03 od 29. septembra 2004. godine.

2. Ustavni sud podsjeća da je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu, kojom je osporavao presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1008/00 od 11. juna 2003. godine, riješenje Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalnu djelatnost, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01-362-428/98 od 31. augusta 2000. godine i zaključak Opštinskog sekretarijata za urbanizam, komunalije, stambenu djelatnost i prostorno uređenje Opštine Derventa (u daljnjem tekstu: Opštinski sekretarijat) broj 07-

362-48 od 16. aprila 1999. godine, smatrajući da su osporene odluke nezakonite i da krše Ustav Bosne i Hercegovine. Predmet postupka, koji je okončan osporenim odlukama bilo je uklanjanje kioska kao privremenog objekta, a koji je vlasništvo apelanta.

3. Ustavni sud je donio odluku, broj AP-217/03 od 29. septembra 2004. godine, kojom je odbio apelaciju kao neosnovanu. Ustavni sud je u toj odluci zaključio slijedeće: «19.Ustavni sud zapaža da je cjelokupan postupak vođen prema pravilima upravnog postupka i prema Zakonu o upravnim sporovima Republike Srpske. Apelant je, svjestan činjenice da se radi o objektu privremenog karaktera, propustio da ukloni odnosno dislocira kiosk na drugo mjesto. Drugostepeni organ nije našao nikakvu povredu upravnog postupka u činjenici da se objekat mora ukloniti, da će to sigurno, ako ne učini sam apelant, izazvati troškove zbog uklanjanja od strane trećih lica. Navodi da se apelant nije žalio na obavjest o uklanjanju objekta, su više paušalne prirode, jer se apelant blagovremeno žalio i upravnim i sudskim organima i po tim žalbama su donesene odluke. Apelant ističe i socijalni momenat kod prisilnog uklanjanja objekta, svjestan da je sam prouzrokovao takvu situaciju koja je nalagala angažovanje komunalnih preduzeća u uklanjanje objekta. Apelant, nije pružio nikave valjane razloge da bi se moglo zaključiti da je postupak bio nepravičan. Apelant je imao pravo pristupa upravnim organima i sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Rokovi predviđeni upravnim postupkom su apsolutno ispoštovani. Nadalje, apelantu je pružena mogućnost da iznese u žalbi sve argumente koji bi mu išli u prilog, što je suštinski element prava na pravično suđenje. I konačno, sudski postupci nisu trajali predugo, da bi se moglo smatrati da je narušen princip «razumnosti roka» kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Zadatak Ustavnog suda nije da određuje da li apelant ispunjava uvjete za uklanjanje objekta privremenog karaktera i da li su opštinski organi zloupotrijebili pravo o dodjeli lokacije za kiosk. Njegov zadatak je ograničen na ispitivanje da li su upravni i sudski organi povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje kada su odlučivali o ispunjava uvjete za uklanjanje objekta privremenog karaktera.

21. Apelant posebno podvlači da se na konkretni pravni spor može primjeniti odredbe zakona o »ćutanju administracije». Taj pojam je ograničen, ističe apelant, samo na slučajeve neizdavanja upravnih akata od strane nadležnih organa u zakonom propisanim rokovima. Ako u postupku tzv. administrativnog izvršenja, što je ovdje slučaj, organi uprave ne sprovedu zakonom predviđene upravne radnje, a i pored toga pristupe izvršenju, onda se takvo ponašanje kvalifikuje kao «propuštanje» uprave i predstavlja nezakonitu radnju, smatra apelant. Da nije bilo propusta u radu uprave, tj. da je podneseni zahtjev u skladu sa zakonom riješen ne bi bilo niti potrebe za angažovanje trećih lica niti potreba plaćanja troškova prinudnog uklanjanja objekta. Međutim, ovi navodi apelanta, po ocjeni Ustavnog suda, ne mogu se podvesti pod pojam «ćutanja administracije» jer su upravni organi donosili rješenja u skladu sa odredbama zakona o upravnom postupku.

22. Navodi apelanta da nije, pred Vrhovnim sudom Republike Srpske održana rasprava, da presuda nije javno izrečena ne mogu se prihvatiti obzirom da to nije ni bila zakonska obaveza, jer sud nije našao da postoji potreba da se u predmetnom sporu održi usmena rasprava, jer je stanje u spisima predmetne stvari dovoljno jasno obrazloženo da se ovaj spor riješi u nejavnoj sjednici po odredbama člana 33. stav 1. Zakona o upravnim sporovima».

4. U zahtjevu za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, apelant navodi da prema ustanovljenoj sudskoj praksi Ustavnog suda «postupci koji se vode bez prisustva stranaka ne osiguravaju minimum procesnih garancija propisanih Evropskom konvencijom i da stranke moraju imati mogućnost da lično prisustvuju sjednici suda, nezavisno od toga kako je to domaćim zakonima propisano». Apelant se poziva na praksu Ustavnog suda izraženu u predmetu, broj AP- 148/03 od 28. novembra 2003. godine, tačke 49-59. navedene odluke. U suštini, apelant u zahtjevu za preispitivanje odluke Ustavnog suda ponovo navodi činjenice koje je i ranije naveo u apelaciji od 28. jula 2003. godine.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP- 217/03 od 29. septembra 2004. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, koje u relevantnom dijelu glase: "Član 71. (1)U slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj prirodi mogla uticati na ishod spora i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Sudu i nije razumno mogla biti poznata stranci, to stranka može u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Sudu za preispitivanje te odluke. (2)U zahtjevu iz stava 1. ovog člana treba navesti odluku čije se preispitivanje traži, kao i potrebne podatke koji ukazuju da su ispunjeni uvjeti u stavu 1. ovog člana. U prilogu zahtjeva dostavljaju se svi dokazi koji ga potkrepljuju. Zahtjev i dokumenti dostavljaju se Sekretarijatu Suda. [...] (4)Zahtjev za preispitivanje odluke prethodno razmatra Malo vijeće koje prosljeđuje prijedlog Sudu u plenarnoj sjednici. [...] (6)Preispitivanje odluke Suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine.»

6. Iz navedenog člana Poslovnika Ustavnog suda proizilazi da su uvjeti za usvajanje zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, postojanje činjenica koje su po svojoj prirodi mogle odlučno uticati na ishod spora i koje, kad je odluka bila donesena, nisu bile poznate Ustavnom sudu i nisu razumno mogle biti poznate stranki, te da je zahtjev podnesen najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja o tim činjenicama, ali ne kasnije od godinu dana od donošenja odluke čije se preispitivanje zahtjeva.

7. S obzirom da je odluka Ustavnog suda, čije se preispitivanje traži, donesena 29. septembra 2004. godine, a zahtjev podnesen 15. novembra 2004. godine, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev podnesen u roku iz člana 71. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

8. Odluke Ustavnog suda, na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, su konačne i obavezujuće. S obzirom da zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda dovodi u pitanje konačni karakter odluke Ustavnog suda, mogućnost preispitivanja tih odluka, prema članu 71. Poslovnika Ustavnog suda, je izuzetan postupak i mora biti predmet strogog ispitivanja.

9. U postupku preispitivanja konačne odluke Ustavnog suda, Ustavni sud je ograničen na ispitivanje o tome da li su prima facie, činjenice koje su podnesene, takve da bi mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. U cilju utvrđivanja da li bi činjenice na kojima se bazira zahtjev za preispitivanje mogle po svojoj prirodi imati odlučujući uticaj one se moraju razmatrati u vezi sa odlukom Ustavnog suda čije se preispitivanje traži. Ustavni sud u vezi s tim, ističe da zahtjev za preispitivanje sam po sebi nije dovoljan da dovede do zaključka da bi činjenice navedene u zahtjevu mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. S druge strane, Ustavni sud ne može isključiti mogućnost da bi činjenice koje su u pitanju mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. Na Ustavnom sudu je da odluči da li činjenice navedene u zahtjevu stvaraju nedoumicu u pogledu zaključaka sadržanih u odluci Ustavnog suda čije se preispitivanje traži.

10. U pogledu razmatranja osnovanosti konkretnog zahtjeva za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da iz sadržaja zahtjeva za preispitivanje, u odnosu na sadržaj apelacije od 28. jula 2003. godine, proizilazi da su navodi u zahtjevu za preispitivanje istovjetni sa navodima iz apelacije. U zahtjevu za preispitivanje odluke Ustavnog suda, nije navedena ni jedna nova činjenica u odnosu na apelaciju, odnosno ni jedna činjenica koja bi po svojoj prirodi mogla odlučno utjecati na drugačiji ishod konkretnog ustavnosudskog spora i koja, kad je odluka Ustavnog suda bila donesena, nije bila poznata Ustavnom sudu i nije razumno mogla biti poznata apelantu.Ustavni sud posebno ukazuje da se zahtjevom za preispitivanje odluke Ustavog suda, ne preciziraju navodi iz apelacije u odnosu na činjenice koje su apelantu bile poznate u vrijeme podnošenja apelacije. Ustavni sud zaključuje da zahtjev za preispitivanje ne sadrži nikakve nove činjenice, informacije ili dokumente, koji bi imali odlučujući utjecaj na odluku Ustavnog suda, čije se preispitivanje traži i ne predstavljaju osnov za preispitivanje navedene odluke.

11. Iz navedenih razloga, na prijedlog Malog vijeća Ustavnog suda, a polazeći od odredaba člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio jednoglasno kao u dispozitivu ovog rješenja.

12. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu AP-217/03 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio