Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-18/05 (Z. P.)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-18/05

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 18/05, rješavajući apelaciju Zvonka Pendića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zvonka Pendića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-2064/03 od 9.

novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj P-332/01 od 8. oktobra 2003. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonka Pendića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-2064/03 od 9. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj P-332/01 od 8. oktobra 2003. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”,“Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zvonko Pendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča podnio je 10. januara 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2064/03 od 9. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 332/01 od 8. oktobra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Pravobranilaštva Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 6. juna 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 9. juna 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Pravobranilaštvo 9. jula 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Pravobranilaštva su 21. jula 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Potvrdom Štaba TO Općine Zavidovići broj 06/51-134 od 3. juna 1992. godine od apelanta su privremeno izuzeta određena materijalno-tehnička sredstva (puška, pištolj i izvjestan broj metaka) za potrebe jedinica Armije Bosne i Hercegovine.

7. S obzirom na to da su izuzeta sredstva tokom korištenja nestala, Rješenjem Odjela Federalnog ministarstva odbrane u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Odjel Ministarstva) broj 19- 11-04-49-1-59/01 od 23. septembra 2002. godine utvrđeno je da je nastala šteta u iznosu od 1.000,00 KM, a apelantu je omogućeno da, po pribavljenoj potvrdi o izvršnosti tražbine, realizira tražbinu u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 43/01).

8. S obzirom na to da apelant nije bio zadovoljan utvrđenom štetom i načinom na koji je predloženo obeštećenje, pokrenuo je parnični postupak radi naknade štete.

9. Presudom Općinskog suda broj P-322/01 od 8. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2064/03 od 9. novembra 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za povrat navedenih materijalno-tehničkih sredstava ili isplatu 4.000,00 KM, koliko je tužbom zahtijevao na ime protuvrijednosti oduzetih materijalno-tehničkih sredstava sa troškovima spora. Sudovi su utvrdili da je iznos obeštećenja apelantu, ranije utvrđen rješenjem Odjela Ministarstva, realno procijenjen na osnovu činjenica i dokaza do kojih je došao sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant se žali da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

11. Apelant navodi da je osporenim presudama, pored povrede ustavnih prava na koju se žali, i lično oštećen pošto mu nije vraćena ni približna vrijednost oduzetih stvari koje, osim realne cijene, predstavljaju i uspomenu za apelanta, pa imaju tzv. afekcionu vrijednost. Također, apelant navodi da su povrijeđena njegova ustavna prava na slobodu i sigurnost ličnosti, te pravo na pravično suđenje činjenicom da su mu oduzete vrijedne stvari i da su procijenjene ispod vrijednosti.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje, pa apelaciju treba, kao neosnovanu, odbiti. Naime, Uredbom o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba) je propisan postupak povrata materijalnih sredstava, odnosno isplata naknade za uništena i nestala sredstva koja se mogu vratiti. Sudske odluke koje apelant pobija temelje se ne samo na potpuno i pravilno utvrđenim činjenicama i provedenim dokazima nego i na navedenoj uredbi. Različita pravna shvatanja sudova i apelanta, navodi Kantonalni sud, nikako se ne mogu dovoditi u vezu sa povredama ustavnog prava na pravično suđenje na koje se poziva apelant. Izneseni razlozi u presudama ukazuju da je apelantu u upravnom postupku na ime vrijednosti oduzetih predmeta, nestalih za vrijeme korištenja, utvrđen iznos od 1.000,00 KM. S obzirom na to da apelant kao tužilac, i pored upita suda, nije želio da se provede nikakvo vještačenje u vezi sa okolnostima utvrđivanja stvarne vrijednosti materijalno-tehničkih sredstava, njihova vrijednost je utvrđena na osnovu podataka dobivenih od trgovačkih firmi koje se bave prometom oružja, na šta je sud po zakonu bio ovlašten.

13. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo odbrane navodi da su osporene odluke pravilne i zakonite i da se temelje na odredbama Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i navedenoj uredbi. S obzirom na to da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, Pravobranilaštvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

«Član 207.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se visina svote, odnosno količina stvari ne može utvrditi, ili bi se mogla utvrditi samo s razmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni».

15. U Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti («Službene novine FBiH» broj 43/01) (u daljnjem tekstu: Zakon) relevantne odredbe glase:

«Član 3.

Pod potraživanjima koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom podrazumijevaju se potraživanja pravnih i fizičkih lica prema sljedećim osnovama:- mobilisanih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava i opreme, - isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane,- ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom ili općim aktom i drugim osnovama za potrebe odbrane.

Član 4.

Obaveze Federacije prema pravnim i fizičkim licima nastale za potrebe odbrane evidentirat će Federalno ministarstvo finansija - Federalno ministarstvo financija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija - financija), a na osnovu pravosnažnih sudskih presuda, sporazuma o naknadi zaključenih sa nadležnim organima uprave, rješenja nadležnih organa uprave, ugovora i drugih pravnih akata donesenih na osnovu propisa iz člana 2. ovog zakona.

Član 6.

Potraživanja iz člana 3. ovog zakona proglašavaju se javnim dugom Federacije i na njih se ne obračunavaju kamate za period od dana nastanka do dana realizacije.»

16. U Uredbi o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane (''Službeni list RBiH'' broj 19/92) relevantne odredbe glase:

«Član 89.

Postupak za utvrđivanje postojanja štete i ostvarivanja naknade iz člana 87. ove uredbe pokreće se po službenoj dužnosti ili po zahtjevu vlasnika sredstava.

U postupku utvrđivanja postojanja štete i njene visine, organi iz člana 88. stav 1. ove uredbe, u skladu sa nalazom komisije, pokušat će sa oštećenim da zaključe sporazum o naknadi štete, a ako ne dođe do zaključenja sporazuma, ti organi će rješenjem odlučiti o visini naknade ili odbiti zahtjev za naknadu.

Rješenje organa iz stava 2. ovog člana je konačno.

Vlasnik sredstava koji nije zadovoljan odlukom utvrđenom u rješenju iz stava 2. ovog člana može u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti postupak kod nadležnog redovnog suda za ostvarivanje naknade štete.»

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

20. Ustavni sud podsjeća da je apelacija, u načelu, nedopustiva ukoliko je očigledno neosnovana u skladu sa članom 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati kao vjerovatne. Apelacija je očigledno neosnovana kada Ustavni sud utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava (vidi, Ustavni sud, neobjavljene odluke o dopustivosti broj AP 1103/04 od 17. februara 2005. godine i AP 373/04 od 18. maja 2005. godine).

21. Osim što navodi da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost, apelant ne iznosi u čemu vidi tu povredu, niti nudi činjenice i dokaze kojim bi se ta povreda obrazložila. Ustavni sud podsjeća da član 5. Evropske konvencije štiti pojedince od arbitrarnog i samovoljnog lišavanja slobode i sigurnost ličnosti, te dobra koja su prema karakteru lične prirode. Nikako nije moguće dovesti u bilo kakvu vezu oduzimanje apelantovih materijalno-tehničkih stvari, ma koliku vrijednost one imale, sa povredom prava koja se štite članom 5. Evropske konvencije. Osporene presude se tiču povrata apelantovih materijalnih stvari i naknade štete u vezi s tim i njihovim donošenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to da Ustavni sud nije našao povredu člana 5. Evropske konvencije, apelantovi navodi u ovom dijelu apelacije su očigledno neosnovani i paušalni. Slijedi da je apelacija u odnosu na član 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-2064/2003 od 9. novembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 12. novembra 2004. godine a apelacija je podnesena 10. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer u tom dijelu nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...] e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«(1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]»

26. Apelant se žali da je u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno pogrešno primijenjeno materijalno pravo u parničnom postupku koji je vođen radi povrata stvari ili isplate naknade štete nastale oduzimanjem materijalno-tehničkih sredstava. Dakle, postupak se odnosi na «građanska prava i obaveze», pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnoj situaciji.

27. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Međutim, da bi u potpunosti bilo respektirano pravo na pravično suđenje, neophodno je da se procesne radnje odvijaju u skladu sa zahtjevima koji su implicitno sadržani u garancijama koje osigurava pravo na pravično suđenje. U utvrđivanju građanskih prava i obaveza ti zahtjevi se odnose na standard «jednakosti u postupanju» koji «podrazumijeva da se svakoj strani u postupku mora dati razumna prilika da prezentira svoj slučaj – uključujući i svoje dokaze – pod uvjetima koji je u značajnoj mjeri ne stavljaju u nepovoljan položaj u odnosu na suprotnu stranu. To, u principu, znači da svako ko je strana u postupku mora imati razumnu mogućnost za predstavljanje svog predmeta sudu pod uvjetima koji ga neće dovesti u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu u postupku. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970, serija A, broj 11, stav 15)

28. Apelant prigovara da nižestepeni sudovi nisu utvrdili potpuno i pravilno činjenično stanje u vezi sa povratom njegovih materijalno-tehničkih sredstava, niti da su utvrdili stvarnu štetu koja je nastala tim oduzimanjem. Kako je već istaknuto, kad se pitanje povrata materijalno-tehničkih stvari ne može okončati u upravnom postupku, onda je moguće da stranka zatraži sudsku zaštitu, pa je konstituirana sudska nadležnost u ovakvim vrstama sporova. Apelant je posjedovao izvršnu ispravu, odnosno Rješenje Odjela broj 19-11-04-49-1-59/01 od 23. septembra 2002. godine, na osnovu koje je mogao potraživati dosuđeni iznos od 1.000,00 KM. Međutim, pošto je bio nezadovoljan ovim rješenjem u pogledu dosuđene visine novčanog iznosa, iskoristio je mogućnost da pokrene parnični postupak, kako je to predviđeno članom 91. stav 2. navedene uredbe.

29. Imajući u vidu činjenicu da apelant nije htio da se provodi dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke ili balističara, kako bi se utvrdila stvarna vrijednost oduzetih materijalno-tehničkih sredstava u vrijeme donošenja osporene prvostepene odluke, sud je, prema pozitivnim zakonskim propisima, utvrdio da apelantu ne bi pripala veća vrijednost oduzetih sredstava nego što je utvrđena upravnim aktom. Dalje, u pogledu dodatnih materijalno-tehničkih sredstava, apelant je propustio da ih evidentira kod nadležnog organa, kako to nalažu odredbe spomenute uredbe, kako bi ih mogao kasnije potraživati ili polagati pravo na naknadu štete. S obzirom na to da je među strankama bilo nesporno da oduzeta materijalno-tehnička sredstva više nisu u posjedu tuženog organa, nije se mogao, na osnovu člana 43. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, zahtijevati povrat tih stvari, a u pogledu naknade štete apelant je, kako je ranije izneseno, odbio utvrđivanje nastale štete. S obzirom na to da je apelant propustio da utvrdi stvarni iznos štete, sud je prema slobodnoj ocjeni donio presudu a na osnovu podataka dobivenih od trgovina oružjem, kako i nalažu odredbe člana 189. Zakona o obligacionim odnosima, koje zahtijevaju da se naknada štete određuje prema procjeni suda u vrijeme donošenja sudske odluke.

30. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, na djelotvoran pravni lijek i drugi slučajevi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

31. Ustavni sud konstatira da nisu predočeni nijedan navod i dokaz koji bi ukazivali da je apelantu povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Apelant je imao pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Naprotiv, vidljivo je da je apelant čak odbio mogućnost vještačenja koja bi eventualno mogla dovesti do drugačijeg utvrđivanja činjenica i povoljnije sudske odluke za njega. Dalje, apelantu je pružena mogućnost javne rasprave pred oba suda pune jurisdikcije kao «suštinskog elementa» prava na pravično suđenje. I, konačno, sudski postupci nisu trajali predugo da bi se moglo smatrati da je prekoračen «razuman rok», kao element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan.

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-18/05 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio