Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-256/05 (Z. D.)
Odluka donesena 20. 12. 2005.
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-256/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine, u predmetu broj AP-256/05, rješavajući apelaciju Zdravka Dostanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Dostanića, podnesena protiv obavještenja Ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine - Centralni ured u Sarajevu, broj SL-114/04 od 30. jula 2004. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Dostanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, podnio je, 6. septembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv obavještenja Institucije Ombudusmena Federacije Bosne i Hercegovine - Centralnog ureda u Sarajevu, broj SL-114/04 od 30 jula 2004. godine. Apelant je, 10. marta 2005. godine i 3. juna 2005. godine, dopunio apelaciju.
2. Apelant je, 5. februara 2004. godine, podnio žalbu Ombudsmenu Federacije Bosne i Hercegovine, Ured u Zenici, navodeći da su pored njegove ostave pred kućom sagrađene još tri bespravna objekta koju mu onemogućavaju normalan prilaz stanu u kojem živi. Obraćao se takođe i nadležnim inspekcijskim organima, ali kako navodi apelant, bez uspjeha. Ombudsmen Federacije Bosne i Hercegovine je, na njegovo traženje, 30. juna 2004. godine, dostavio obavještenje, broj SL- 114/04 od 30 jula 2004. godine. U ovom obavještenju je navedeno da je na bazi provjere utvrđeno da je više stanara bespravno izgradilo objekte za ostavu, među njima i apelant. Obzirom da zgrada nema podruma niti osigurano grijanje, nadležne vlasti ne preduzimaju mjere rušenja predmetnih ostava. Eventualno insistiranje na rušenju ostava samo nekih lica, upravo bi značilo kršenje prava tih lica na jednakost pred zakonom, jer su sve ostave, a među njima i apelantova, u istom pravnom statusu, zaključuje se u obavještenju dostavljenom apelantu. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;»
4. Ustavni sud naglašava, da su Ustav Bosne i Hercegovine i Sporazum o ljudskim pravima usvojeni istovremeno, 14. decembra 1995. godine, kao aneksi Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pa treba smatrati da odredbe ova dva aneksa dopunjuju jedan drugog. Iz ovog proizilazi da odredbe sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima ne mogu biti u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ured ombudsmena (u daljnjem tekstu: ombudsmen) je, zajedno sa Domom za ljudska prava, prvobitno uspostavljen Aneksom VI Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a ima nadležnost da odlučuje o pitanjima navodnih kršenja ljudskih prava. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ima za osnov član VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine koji mu omogućava jurisdikciju s obzirom na «odluku bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini». Značajno je da Ustav Bosne i Hercegovine upućuje na koncept «sud u Bosni i Hercegovini» ne samo u članu VI/3.(b), već i u članu VI/3.(c). Bez ikakve sumnje je da institucija ombudsmena nema karakter «suda u Bosni i Hercegovini», a odluke i izvještaje koje ta institucija donosi nisu konačne i obavezujuće.
5. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine će biti konačne i obavezujuće. Slično, član V Sporazuma o ljudskim pravima ne predviđa da su odluke ombudsmena predmet revizije. Kako su ove dvije odredbe bile usvojene u isto vrijeme, ispravno tumačenje nalaže da se zaključi da autori nisu imali namjeru da daju ni jednoj od ovih institucija nadležnost da revidira odluke one druge već, štaviše, smatraju da u pogledu pitanja ljudskih prava Ustavni sud i ombudsmen treba da funkcionišu kao paralelne institucije, te da ni jedna od njih nije nadležna da se miješa u rad one druge. Stoga slijedi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u predmetnom slučaju.
6. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
7. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić