Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-85/05 (M. F.)
Odluka donesena 20. 12. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član II/6 Ustava BiH
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-85/05
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 85/05, rješavajući apelaciju Mevludina Fazlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mevludina Fazlića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kž-80/04 od 14. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj KP-275/03 od 29. marta 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mevludin Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kemal Avdić, advokat iz Srebrenika, podnio je 19. januara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-80/04 od 14. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj KP-275/03 od 29. marta 2004. godine. Apelant je, također, podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odgađanje izvršenja krivičnih sankcija izrečenih apelantu osporenim presudama do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 78. stav 1. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je Odlukom broj AP 85/05 od 23. marta 2005. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Javnog tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Javno tužilaštvo) zatraženo je 15. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Apelacioni sud je 1. septembra 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Javno tužilaštvo je 22. augusta 2005. godine dostavilo odgovor na apelaciju. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 22. novembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je Presudom Osnovnog suda broj KP-275/03 od 29. marta 2004. godine proglašen krivim za krivično djelo obmane kupca iz člana 259. stav 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 10/03) u vezi sa članom 31. tog zakona i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci i novčanu kaznu u iznosu od 10.000 KM. U toku postupka sud je proveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka optužbe i odbrane, saslušanjem vještaka i uvidom u relevantnu pismenu dokumentaciju.
8. Apelant je protiv presude Osnovnog suda uložio žalbu Apelacionom sudu. U žalbi apelant je, između ostalog, predložio Apelacionom sudu da sasluša svjedoke S.M. i A.H. u vezi sa određenim okolnostima vezanim za apelantovo navodno izvršenje krivičnog djela za koje je osuđen. Apelant je, dalje, naveo da je Javno tužilaštvo u toku istrage i u vrijeme podizanja optužnice tvrdilo da se S.M. i A.H. nalaze u bjekstvu iako je znalo da se nalaze u pritvoru, te je na taj način onemogućilo odbrani da predloži izvođenje dokaza saslušanjem tih svjedoka.
9. Apelacioni sud je Presudom broj Kž-80/04 od 14. septembra 2004. godine djelomično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni, tako da je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a novčana kazna je ostala ista. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Apelacioni sud je presudu donio na javnoj sjednici kojoj apelant i njegov advokat, iako uredno obaviješteni, nisu prisustvovali. Apelacioni sud u presudi nije dao obrazloženje vezano za apelantov prijedlog da se pred tim sudom saslušaju kao svjedoci S.M. i A.H.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant je naveo da odbrana i optužba nisu imale „jednako oružje“ pred redovnim sudovima, jer je Javno tužilaštvo prikrivalo činjenicu da su predloženi svjedoci S.M. i A.H. bili dostupni organima gonjenja zato što su se nalazili u pritvoru. Apelant je, također, naveo da je odbijanjem Apelacionog suda da sasluša svjedoke koje je odbrana predložila u žalbi, odnosno ne odlučujući o prijedlogu iz žalbe o saslušanju tih svjedoka povrijeđeno jedno od najvažnijih načela iz prava na pravično suđenje, a to je jednakost stranaka u postupku. Saslušanje tih svjedoka, kako je naveo apelant, za njega je bilo neophodno radi potpunog utvrđivanja istine, te činjenica da Apelacioni sud nije odlučio o tom prijedlogu nanijela je štetu apelantovom ostvarenju prava da se utvrdi istina u tom postupku, a interesi odbrane nisu izbalansirani u odnosu na interese optužbe. Na taj način, prema apelantovom mišljenju, povrijeđen je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
11. Apelacioni sud je naveo da su neargumentirani i neosnovani navodi apelacije o počinjenim povredama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije s obzirom na to da je apelantu u toku prvostepenog postupka omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete, ispoštovano je njegovo pravo na odbranu, nije mu uskraćeno pravo da predlaže svjedoke svoje odbrane, kao i da predlaže izvođenje drugih dokaza. Stoga, kako je navedeno u odgovoru, nije jasno na koji način je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Dalje je navedeno da je apelantova odbrana u toku prvostepenog postupka imala mogućnost da predloži saslušanje svjedoka S.M. i A.H., što nije učinila, iako je za postojanje tih lica znala iz pismene dokumentacije u spisu koja im je bila dostupna, tako da su tvrdnje da je Javno tužilaštvo prikrivalo činjenicu da su navedena lica u pritvoru neosnovane. Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud, nakon provedenog dokaznog postupka saslušanjem velikog broja svjedoka, provedenim vještačenjima, te putem uvida u pismenu i materijalnu dokumentaciju u spisu, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da nije bilo potrebno da se prvostepena presuda ukine i izvedu predloženi dokazi u žalbi.
12. Javno tužilaštvo je navelo da su apelantovi navodi o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani i u određenom smislu proizvoljni. Dalje, Javno tužilaštvo je navelo da je u krivičnom postupku protiv apelanta donesena naredba o provođenju istrage kojom je obuhvaćeno šest lica, među kojima i apelant i S.M. i A.H. koji u trenutku donošenja naredbe nisu bili dostupni organima gonjenja, a apelant je bio lišen slobode. U vrijeme suđenja apelantu, dalje je navedeno u odgovoru, S.M. i A.H. su i dalje bili osumnjičena lica jer je postupak protiv njih bio razdvojen, pa je sasvim jasno da oni u tom krivičnom postupku nisu mogli imati status svjedoka. Navedeno je da je ta činjenica bila poznata i apelantovom braniocu jer su imena tih lica bila navedena u činjeničnom opisu optužnice prema kojoj je suđeno, pa je nejasno kako je Tužilaštvo moglo prikrivati činjenice i sprečavati mogućnost da odbrana dokaže važne činjenice. Na kraju je navedeno da su S. M. i A.H. Presudom Osnovnog suda broj Kp-231/05 od 19. jula 2005. godine osuđeni da su kao pomagači učestvovali u izvršenju krivičnog djela za koje je osuđen i apelant.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 10/03, 48/04 i 6/05) Član 226. st. 2. i 3.
„Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
Nakon podizanja optužnice, stranke ili branilac mogu predlagati sudiji za prethodno saslušanje preduzimanje radnji u skladu sa članom 22. ovog zakona.» Član 228. st. 3. i 4.
«Pošto se potvrde pojedine ili sve tačke optužnice, osumnjičeni dobija status optuženog. Sudija za prethodno saslušanje dostavlja optužnicu optuženom i njegovom braniocu. Sudija za prethodno saslušanje dostavit će optužnicu optuženom koji je na slobodi bez odgađanja, a ako se nalazi u pritvoru, u roku od 24 sata po potvrđivanju optužnice. Sudija za prethodno saslušanje obavijestit će optuženog da će u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice biti pozvan da se izjasni da li priznaje ili poriče krivnju za svaku tačku optužnice, da li namjerava podnijeti prethodne prigovore, te da navede prijedloge dokaza koje treba izvesti na glavnom pretresu.» Član 297. stav 1. tačka k) «Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.“
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Kž-80/04 od 14. septembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. decembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant je naveo da su povrijeđena njegova prava garantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
(...)
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;»
19. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je u konkretnom slučaju apelant imao pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije.
20. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
21. Član 6. Evropske konvencije zahtijeva «pravično suđenje», pravo da se bude saslušano u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj član sadrži spisak minimalnih prava koje ima svako ko je optužen za krivično djelo. Među ova prava ubraja se i pravo optuženog da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odvijaju pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova odredba tijesno je povezana sa principom «jednakosti oružja», odnosno «jednake dostupnosti pravnih sredstava» kao elementa pravičnog suđenja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Delta, A 191-A, presuda od 19. februara 1991. godine, Isgio, A. 194-A, str. 12).
22. Apelant je naveo da je narušen princip „jednakosti oružja“, odnosno „jednake dostupnosti pravnih sredstava“ s obzirom na to da je Javno tužilaštvo tokom postupka prikrivalo činjenice o dostupnosti organima gonjenja određenih svjedoka koji su mogli biti ključni svjedoci za njegovu odbranu. Na taj način, prema apelantovom mišljenju, optužba i odbrana nisu imale jednak pristup dokazima.
23. Javno tužilaštvo je osporilo apelantove navode, tvrdeći da su imena tih lica bila dostupna apelantu i njegovom braniocu, jer su bila obuhvaćena naredbom o provođenju istrage protiv apelanta. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je naveo da je apelantova odbrana imala mogućnosti da predloži saslušanje tih svjedoka, ali da to nisu učinili iako su znali za ta lica iz pismene dokumentacije u spisu koja je njemu i njegovom braniocu bila dostupna.
24. Ustavni sud smatra da je apelant mogao predložiti Osnovnom sudu saslušanje svjedoka S.M. i A.H., ali da to nije učinio. Naime, apelant ni na koji način nije bio spriječen da u postupku pred Osnovnim sudom predloži saslušanje tih lica čak i ukoliko nije znao da li su ta lica dostupna organima gonjenja. Apelant je to mogao učiniti nakon dostavljanja optužnice, a i kasnije u toku glavnog pretresa. Ustavni sud, stoga, smatra neosnovanim apelantove navode o povredi njegovih prava iz člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije.
25. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi i u činjenici da Apelacioni sud nije odlučio o prijedlogu odbrane iz žalbe na prvostepenu presudu, da se saslušaju S.M. i A.H. pred tim sudom, odnosno u odbijanju tog suda da se upusti u ocjenu žalbenih navoda koji su ukazali na povredu prava na odbranu pred prvostepenim sudom. Na taj način mu je, naveo je apelant, onemogućeno izvođenje dokaza koji mu idu u prilog. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na osnovu detaljnog dokaznog postupka i da stoga nije bilo potrebno da se prvostepena presuda ukida i izvode predloženi dokazi u žalbi.
26. U vezi sa ovim apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoju raniju praksu prema kojoj pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Također, prema relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta, bitna povreda krivičnog postupka postoji samo ako presuda uopće ne sadrži razloge, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je presuda Apelacionog suda pružila iscrpne odgovore na navode iz apelantove žalbe koji su se ticali provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja pred prvostepenim sudom. Stoga, odsustvo eksplicitnog obrazloženja u presudi Apelacionog suda u vezi sa prijedlogom da se saslušaju svjedoci S.M. i A.H. samo po sebi ne ukazuje na povredu apelantovog prava na pravično suđenje.
27. Međutim, u skladu sa članom II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi su dužni da primjenjuju ljudska prava i slobode iz Evropske konvencije i njenih protokola koja se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da su, prema navedenoj odredbi, redovni sudovi uvijek dužni da vode računa o neposrednoj primjeni odredaba o zaštiti ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, što podrazumijeva i obavezu redovnih sudova da pruže obrazloženja u vezi sa navodima o povredi nekog od tih prava na koje se ukaže u postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud bio dužan u svojoj presudi pružiti obrazloženje u vezi sa apelantovim žalbenim navodima da mu je onemogućeno da ostvari pravo na odbranu u postupku pred prvostepenim sudom. Ipak, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda da apelantu nije onemogućeno u postupku pred prvostepenim sudom pravo „da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe“ u smislu člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da propustom Apelacionog suda da pruži obrazloženje u vezi sa navodima iz apelantove žalbe o povredi njegovog prava na odbranu, u suštini, nije povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak.
28. Što se tiče pravičnosti krivičnog postupka kao cjeline, Ustavni sud smatra da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu navode, činjenice i dokaznu građu, te da su ispunjeni i drugi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje sve dok primjena relevantnih zakonskih odredaba ne krši ljudska prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine.
29. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
30. U skladu sa članom II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi su dužni da primjenjuju ljudska prava i slobode iz Evropske konvencije i njenih protokola koja se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da su, prema navedenoj odredbi, redovni sudovi uvijek dužni da vode računa o neposrednoj primjeni odredaba o zaštiti ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, što podrazumijeva i obavezu redovnih sudova da pruže obrazloženja u vezi sa navodima o povredi nekog od tih prava na koje se ukaže u postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u svojoj presudi bio dužan pružiti obrazloženje u vezi sa apelantovim navodima u žalbi da mu je onemogućeno njegovo pravo na odbranu u postupku pred prvostepenim sudom. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda da apelantu nije onemogućeno u postupku pred prvostepenim sudom pravo „da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe“ u smislu člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da propustom Apelacionog suda da pruži obrazloženje u vezi sa navodima iz apelantove žalbe o povredi njegovog prava na odbranu, u suštini, nije povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić