Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu AP-114/02 (I. Š.)

Odluka donesena 22. 04. 2005.

  • Zahtjev za preispitivanje - odbijen
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-114/02

Apelacija

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti

22. 04. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović i sudije prof. David Feldman, Valerija Galić, Jovo Rosić i prof. dr. Constance Grewe na sjednici održanoj 22. aprila 2005. godine, u predmetu broj AP-114/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 71. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

RJEŠENJE

Odbija se kao neosnovan zahtjev I. Š., za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP-114/02 od 27. oktobra 2004. godine.

OBRAZLOŽENJE

1. I. Š. (u daljnjem tekstu:apelant), iz Sanskog Mosta, podnio je, 5. novembra 2004. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP-114/02 od 27. oktobra 2004. godine.

2. Ustavni sud podsjeća da je apelant, 17. juna 2002. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu, kojom je osporavao presudu Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Kž-290/01 od 21. marta 2002. godine i presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj K-49/00 od 12. aprila 2001. godine, smatrajući da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, odredbe člana 2. tačka 1. i člana 4. tačka 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

3. Ustavni sud je donio odluku, broj AP-114/02 od 27. oktobra 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju. Ustavni sud je u ovoj odluci zaključio slijedeće: «23. Apelant tvrdi da mu nije bilo dozvoljeno da se saslušaju još neki svjedoci odbrane, koji bi doprinijeli rasvjetljavanju činjeničnog stanja podjednako kao i svjedoci optužbe. Ustavni sud podsjeća da opći koncept jednakosti strana u postupku, sadržan u članu 6. Evropske konvencije, koji čini sastavni dio člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, uključuje pravo svake strane u postupku na razumnu mogućnost da iznese svoj predmet pred sudom, pod uvjetima koji ga neće staviti u znatnije nepovoljan položaj u odnosu na suprotnu stranu.

24. Ustavni sud ukazuje da sudovi nisu obavezni da pozovu sve svjedoke, ukoliko se ne smatra da su bitni za konkretan predmet (Evropski sud za ljudska prava, Ankel protiv Švicarske, presuda od 23. oktobra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, stav 38). Da bi se ustanovila povreda apelantovog prava za pozivanje svjedoka, apelant mora dokazati da je pozivanje svjedoka bilo neophodno za utvrđivanje istine i da je nepozivanje svjedoka prejudiciralo apelantov predmet (Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Švicarske, 28 odluka i izvještaji, stav 136).

25. U konkretnom predmetu Kantonalni sud je u toku provođenja dokaznog postupka Rješenjem broj K-49/00 od 22. marta 2001. godine odbio prijedlog apelantovog branioca za saslušanje još tri svjedoka, uz obrazloženje da, cijeneći dotadašnji tok krivičnog postupka te provedene dokaze, predloženi dokazi bi predstavljali samo ponavljanje već izvedenih dokaza, a saslušanjem svjedoka bi se odugovlačio postupak. Istim rješenjem je odbijen i prijedlog zastupnika optužbe za saslušanje novih svjedoka.

26. Ustavni sud smatra da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na sudu je da ocijeni da li su izjave predloženih svjedoka relevantne za predmet i da li one mogu ponuditi korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitanjima. Osim toga, prvostepeni i drugostepeni sudovi su dužni da ocijene kvalitet dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud. Tvrdnje apelanta da su i Vrhovni sud i Kantonalni sud donijeli pogrešne odluke o činjeničnom stanju ne predstavljaju ustavno pitanje koje bi potpadalo pod nadležnost Ustavnog suda. Po toj osnovi Ustavni sud odbija apelantove navode o općoj nepravičnosti i suprotnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Što se tiče apelantovih navoda da su sudovi svoje odluke zasnovali na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u tom smislu. Prema praksi Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu», te Ustavni sud, prema tome, nije nadležan vršiti provjere utvrđivanja činjenica, kao ni ponovo tumačiti odluke redovnih sudova, osim ako odluka redovnog suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efikasni pravni lijek i u drugim slučajevima).»

4. U suštini, apelant u zahtjevu za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, samo detaljnije obrazlaže činjenice koje je ranije naveo u apelaciji od 17. juna 2002. godine, ne ukazujući u zahtjevu na nove činjenice ili dokaze.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP- 114/02 od 27. oktobra 2004.godine, Ustavni sud je pošao od odredbe člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, koja, u relevantnom dijelu, glasi: "Član 71. (1)U slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj prirodi mogla uticati na ishod spora i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Sudu i nije razumno mogla biti poznata stranci, to stranka može u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Sudu za preispitivanje te odluke. (2)U zahtjevu iz stava 1. ovog člana treba navesti odluku čije se preispitivanje traži, kao i potrebne podatke koji ukazuju da su ispunjeni uvjeti u stavu 1. ovog člana. U prilogu zahtjeva dostavljaju se svi dokazi koji ga potkrepljuju. Zahtjev i dokumenti dostavljaju se Sekretarijatu Suda. [...] (4)Zahtjev za preispitivanje odluke prethodno razmatra Malo vijeće koje prosljeđuje prijedlog Sudu u plenarnoj sjednici. [...] (6)Preispitivanje odluke Suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine.»

6. Iz navedenog člana Poslovnika Ustavnog suda proizilazi da su uvjeti za usvajanje zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, postojanje činjenica koje su po svojoj prirodi mogle odlučno uticati na ishod spora i koje, kad je odluka bila donesena, nisu bile poznate Ustavnom sudu i nisu razumno mogle biti poznate stranki, te da je zahtjev podnesen najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja o tim činjenicama, ali ne kasnije od godinu dana od donošenja odluke čije se preispitivanje zahtjeva.

7. Zahtjev za preispitivanja je podnesen 5. novembra 2004. godine, a odluka Ustavnog suda, broj AP 114/02 je donesena 27. oktobra 2004. godine, pa slijedi da je zahtjev podnesen u roku iz člana 71. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

8. U postupku preispitivanja konačne odluke Ustavnog suda, Ustavni sud je ograničen na ispitivanje o tome da li su, prima facie, činjenice koje su podnesene, takve da bi mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. U cilju utvrđivanja da li bi činjenice na kojima se bazira zahtjev za preispitivanje mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj, one se moraju razmatrati u vezi sa odlukom Ustavnog suda čije se preispitivanje traži. Ustavni sud u vezi s tim, ističe da zahtjev za preispitivanje sam po sebi nije dovoljan da dovede do zaključka da bi činjenice navedene u zahtjevu mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. S druge strane, Ustavni sud ne može isključiti mogućnost da bi činjenice koje su u pitanju mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. Na Ustavnom sudu je da odluči da li činjenice navedene u zahtjevu stvaraju nedoumicu u pogledu zaključaka sadržanih u odluci Ustavnog suda čije se preispitivanje traži.

9. U pogledu razmatranja konkretnog zahtjeva za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da iz sadržaja zahtjeva za preispitivanje, u odnosu na sadržaj apelacije od 17. juna 2002. godine, proizilazi da su navodi u zahtjevu za preispitivanje dati sa više detalja. Međutim, u zahtjevu za preispitivanje odluke Ustavnog suda, nije navedena nijedna nova činjenica u odnosu na apelaciju, odnosno nijedna činjenica, koja bi po svojoj prirodi, mogla odlučno utjecati na drugačiji ishod konkretnog ustavnosudskog spora i koja, kad je odluka Ustavnog suda bila donesena, nije bila poznata Ustavnom sudu i nije razumno mogla biti poznata apelantu. Ustavni sud posebno ukazuje da se zahtjevom za preispitivanje odluke Ustavog suda, ne preciziraju navodi iz apelacije u odnosu na činjenice koje su apelantu bile poznate u vrijeme podnošenja apelacije. Ustavni sud zaključuje da zahtjev za preispitivanje ne sadrži nikakve nove činjenice, dokaze ili dokumente, koji bi imali odlučujući utjecaj na odluku Ustavnog suda, broj AP-114/02 od 27. oktobra 2004. godine, te ne predstavljaju osnov za preispitivanje navedene odluke.

10. Iz navedenih razloga, na prijedlog Malog vijeća Ustavnog suda, a polazeći od odredaba člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.

11. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu AP-114/02 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio