Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-91/05 (DOO «Tri livade» i M. L.)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-91/05

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 91/05, rješavajući apelaciju DOO «Tri livade» i Milenka Lolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DOO «Tri livade» i Milenka Lolića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj PŽP-241/04 od 22. novembra 2004. godine i Rješenja Suda za prekršaje Banja Luka broj P-X-7803/03 od 19. decembra 2003.

godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. DOO «Tri livade» i Milenko Lolić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dane Končar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 18. januara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj PŽP-241/04 od 22. novembra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje Banja Luka (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-X-7803/03 od 19. decembra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Općinskog suda zatraženo je 27. januara i 3. juna 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je 7. februara 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 29. augusta 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su 31. oktobra 2005. godine dostavljeni apelantima.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelanti su Rješenjem Općinskog suda broj P-X-7803/03 od 19. decembra 2003.

godine proglašeni krivim za prekršaj iz člana 15. stav 6. i člana 8. Zakona o trgovini zato što su iz veleprodaje prodavali robu krajnjim potrošačima za gotov novac u iznosu od 344.402,00 KM, a takav vid trgovine nije evidentiran u odgovarajućem obrascu trgovačke knjige za trgovinu namalo, te što su trgovačku knjigu za trgovinu naveliko vodili netačno s obzirom na to da u nju nije knjižena realizacija robe, odnosno izdavani računi kojima bi se dokumentirao utvrđeni manjak robe na zalihi, čija je vrijednost 13.206,86 KM. Za učinjene prekršaje DOO «Tri livade», kao pravno lice, kažnjeno je jedinstvenom novčanom kaznom od 8.000 KM, a Milenko Lolić, kao odgovorno lice, jedinstvenom novčanom kaznom od 800 KM.

7. Rješenjem Okružnog suda broj PŽP-241/04 od 22. novembra 2004. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju Rješenja Okružni sud je naveo da je Općinski sud pravilno postupio i apelante proglasio krivim i izrekao novčane kazne, o čemu je dao dovoljno uvjerljive razloge koje je prihvatio i ovaj sud. Tvrdnju apelanata da je zapisnik o inspekcijskom pregledu nečitak i nerazumljiv Okružni sud nije prihvatio, jer je utvrdio da su apelanti zapisnik o inspekcijskom pregledu potpisali bez primjedbe. Sud je odbio zahtjev apelanata da se saslušaju lice koje je vodilo sporne evidencije i vještak ekonomske struke, jer je ocijenio da se provođenjem tih dokaza činjenično stanje ne bi bitno izmijenilo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelanti navode da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupak apelanti vide u tome što sud u dokaznom postupku nije izveo dokaze koje su oni predložili, saslušanje lica koje je vodilo poslovne knjige i stalnog sudskog vještaka ekonomske struke. Također su naveli da obrazloženje pobijanih rješenja ne sadrži valjane razloge, kao ni razloge u pogledu osnovanosti primjene zakonskih odredaba iz člana 220. stav 1. Zakona o prekršajima. Apelanti nisu naveli zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

9. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena ustavna prava apelanata. Sud dalje navodi da je apelantima omogućeno da se izjasne o navodima optužbe i da iznesu svoju odbranu u smislu člana 6. stav 3. Evropske konvencije. Također, nije povrijeđeno ni pravo apelanata na imovinu, jer apelanti mogu da obavljaju odgovarajuću djelatnost ukoliko za to ispunjavaju zakonske uvjete uz obavezu da se pridržavaju zakona koji reguliraju ispunjavanje fiskalnih obaveza prema državi.

10. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da ostaje pri navodima iz svog rješenja, te da smatra da u postupku donošenja osporenog rješenja nije povrijeđeno materijalno pravo. U toku postupka nisu povrijeđene odredbe člana 6. Evropske konvencije, poštovano je načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, koji je proveden u razumnom roku, a apelantima je omogućeno da iznesu svoju odbranu.

V. Relevantni propisi

11. Zakon o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98) Član 73.

«Sud koji vodi prekršajni postupak dužan je da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su važne za donošenje rješenja o prekršaju. On je dužan da sa jednakom brižljivošću ispita kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u korist.» Član 220. stav 1.

«1) U obrazloženju rješenja o prekršaju ukratko će se iznijeti sadržina zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka i sadržina odbrane okrivljenog, a zatim će se određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga se uzimaju kao dokazane ili nedokazane uz ocjenu protivrječnosti dokaza, razlozi iz kojih nisu uvaženi prijedlozi za izvođenje pojedinih dokaza i navest će se propisi na kojima se zasniva izreka rješenja. U pogledu troškova prekršajnog postupka navest će se na šta se oni odnose, u kojem iznosu i osnov te odluke.

[...]»

12. Zakon o trgovini («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 16/96, 25/96 i 52/01) Član 8.

«Trgovac koji obavlja trgovinu naveliko ne može prodavati robu za koju nema isprave o njenoj nabavci (otpremnica, dostavnica, račun itd.), odnosno koja nije evidentirana u poslovnoj knjizi.

Ministar nadležan za poslove trgovine propisuje oblik i način vođenja trgovačke knjige iz prethodnog stava.» Član 15. stav 6.

«(6) Trgovac koji obavlja trgovinu namalo ne može prodavati robu za koju nema isprave o njenoj nabavci (otpremnicu, dostavnicu, račun i sl.), odnosno koja nije evidentirana u trgovačkoj knjizi.»

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj PŽP-241/04 od 22. novembra 2004. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 23. decembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

18. Prema odredbama Zakona o trgovini, prodaja robe iz veleprodaje koja nije evidentirana u poslovnoj knjizi i za koju ne postoje isprave o njenoj nabavci (otpremnica, dostavnica, račun i sl.) predstavlja prekršaj, a ne krivično djelo.

19. Međutim, to ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da je «krivična optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme prema svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Time se želi osigurati da država ne može izbjeći obavezu da osigura pravično saslušanje jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu [vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Holandije (broj 1)], presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja, b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (naprimjer, nepoštenje ili nebriga) i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj.

20. Gledajući sa stanovišta sudske prakse u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje prodaje robe iz veletrgovine krajnjim potrošačima za gotov novac, bez evidentiranja u poslovnim knjigama za trgovinu namalo, i netačnog vođenja poslovnih knjiga za trgovinu naveliko propuštanjem da se uknjiži realizacija robe, odnosno izdaju računi kojim bi se dokumentirala roba na zalihi. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da su apelanti počinili prekršaje za koje su proglašeni odgovornim, jer su iz veleprodaje prodavali robu krajnjim potrošačima za gotov novac u iznosu od 344.402,00 KM, a da takav vid trgovine nije evidentiran u odgovarajućem obrascu trgovačke knjige za trgovinu namalo, te što su trgovačku knjigu za trgovinu naveliko vodili netačno s obzirom na to da u nju nije knjižena realizacija robe, odnosno izdavani računi kojima bi se dokumentirao utvrđeni manjak robe na zalihi u vrijednosti od 13.206,86 KM. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelanti imaju pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.

21. Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da «tribunalu» dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kraska, presuda od 19. aprila 1993, A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tok postupka kako bi se odlučilo da li su konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja bili pravični. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, per se, naprimjer, način na koji se prikuplja dokazna građa tokom preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa principom pravičnog saslušanja, tako da se mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na daljnji tok postupka [vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981)]. Sud mora ispitati postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili da li da prihvate dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan kako bi zaštitio prava apelanata iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine).

22. Ustavni sud zapaža da je osnovni prigovor apelanata bio da im nije omogućeno da se u postupku sasluša kao svjedok lice koje je vodilo trgovačke knjige i da vještačenje izvrši stalni sudski vještak.

23. U vezi sa ovim prigovorom, Ustavni sud zapaža da su sudovi u toku prekršajnog postupka proveli detaljan dokazni postupak, na osnovu kojeg su utvrdili odlučujuće činjenice i donijeli zaključak da se u konkretnom slučaju radilo o prekršaju da se iz veleprodaje prodaje roba krajnjem potrošaču za gotov novac u iznosu od 344.402,00 KM, a da takav vid trgovine nije evidentiran u odgovarajućem obrascu trgovačke knjige za trgovinu namalo, te da se trgovačka knjiga za trgovinu naveliko vodi netačno s obzirom na to da u nju nije uknjižena realizacija robe, odnosno izdavani računi kojima bi se dokumentirao manjak robe na zalihi u vrijednosti od 13.206,86 KM. Na takvo utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili član 15. stav 6. i član 8. Zakona o trgovini, a koji se odnose na višak robe (344.402,00 KM) i manjak robe (13.206,86 KM), koja u momentu inspekcijske kontrole, obavljene 21. februara 2003. godine, nije bila evidentirana u trgovačku knjigu namalo za prvi prekršaj, odnosno trgovačku knjigu naveliko (za drugi prekršaj). Okružni sud je odbio kao neosnovane navode apelanata da su potpisali zapisnik o inspekcijskom pregledu koji je bio nečitak i nerazumljiv, jer nisu stavili primjedbu na njega, niti su tražili da im se prekuca, nego su ga potpisali bez primjedaba. Što se tiče zahtjeva da nije saslušano lice koje je vodilo trgovačke knjige i da stalni sudski vještak nije proveo vještačenje, Okružni sud je utvrdio da se provođenjem ovih dokaza ne bi bitno izmijenilo činjenično stanje, pa provođenje tih dokaza ne bi utjecalo na odluku suda.

24. U skladu sa svojom praksom Ustavni sud se neće upuštati u ocjenu načina na koji su sudovi utvrđivali činjenice, niti će se miješati u to kojim dokazima strana u postupku sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je procjena dokaza koju su utvrdili redovni sudovi bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza je već bila predmet žalbe apelanata protiv prvostepene odluke, pa je Okružni sud ove prigovore ocijenio kao neosnovane, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja.

25. U vezi sa navodima apelanata o tome da obrazloženje rješenja ne sadrži valjane razloge, niti razloge u pogledu osnovanosti primjene zakonskih odredaba, Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda u pogledu postojanja prekršajne odgovornosti i pravne kvalifikacije prekršaja, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, što je prihvatio i Okružni sud.

26. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

27. Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navode apelanata u vezi sa povredom prava na imovinu s obzirom na zaključak u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer redovni sudovi nisu proizvoljno utvrdili činjenice, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata, a osporena rješenja sadrže valjane razloge u pogledu prekršajne odgovornosti i osnovanosti primjene zakonskih odredaba.

29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-91/05 (DOO «Tri livade» i M. L.) | Sudska praksa | Aktio