Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-327/05 (M. A.)
Odluka donesena 20. 12. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Dokaz
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-327/05
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 327/05, rješavajući apelaciju Miroslava Avdulaja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Avdulaja podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž- 329/04 od 14. decembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj K-78/04 od 4. oktobra 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miroslav Avdulaj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, koga zastupa Radovan Stanić, advokat iz Prijedora, podnio je 1. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-329/04 od 14. decembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-78/04 od 4. oktobra 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora izrečene osporenom presudom i plaćanje troškova krivičnog postupka i paušala do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka – Odjeljenje Prijedor (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 11. marta i 16. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud dostavio je odgovor na apelaciju 18. marta 2005. godine, Osnovni sud 31. marta 2005. godine, a Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda su 24. novembra 2005. godine dostavljeni apelantu.
5. Ustavni sud je Odlukom broj AP 327/05 od 23. marta 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Nakon održanog glavnog pretresa u prisustvu apelanta i njegovog branioca Osnovni sud je donio Presudu broj K-78/04 od 4. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Kž-329/04 od 14. decembra 2004. godine, kojom je apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelant je na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 230 KM i na ime paušala 200 KM.
8. U obrazloženju presude Osnovnog suda, između ostalog, navedeno je da je nakon provedenog dokaznog postupka sud na pouzdan način došao do zaključka da je apelant predmetnu materiju, u kojoj je vještačenjem uzorka izvršenom u KTC Banja Luka utvrđeno prisustvo supstance koja je proglašena opojnom drogom, nabavio radi uživanja i prodaje. Sud je istakao da je ocijenio ne samo kvalitet i ubjedljivost dokaza već i zakonitost njihovog pribavljanja za koje je utvrdio da su pribavljeni na zakonit način i bez kršenja pravila krivične procedure. Sud je, dalje, naveo da nije utvrdio da su službena lica prilikom kriminalističke obrade i istrage, odnosno prilikom pretresanja predmetnog vozila postupila suprotno ovlašćenjima iz Zakona o krivičnom postupku koja se odnose na pretresanje prostorija i lica, odnosno privremeno oduzimanje predmeta bez sudske naredbe.
9. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je naveo da su ključne ocjene prvostepene presude ispravne, te da prihvata argumente koji su dati tim ocjenama. Sud je naveo da su sve odlučne činjenice pravilno utvrđene i potpuno rasvijetljene, te da su neprihvatljivi prigovori iz apelantove žalbe koji se odnose na nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje. Ispitujući odluku o kazni, koja je bila predmet žalbe, ovaj sud je utvrdio da je ona adekvatna stepenu opasnosti i težini izvršenog krivičnog djela, kao i stepenu krivične odgovornosti, te da su u punoj mjeri došle do izražaja sve olakšavajuće okolnosti na koje se prvostepeni sud pozvao u obrazloženju svoje presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su dokazi na kojima se zasniva sudska odluka pribavljeni povredama Zakona o krivičnom postupku zbog toga što od sudije za prethodni postupak nije pribavljena naredba za pretres vozila, niti su pretres i oduzimanje predmeta vršeni uz tužiočevu saglasnost. Ključna stvar, prema apelantovim navodima, jeste činjenica da je Osnovni sud prihvatio i poklonio vjeru iskazu svjedoka kod koga je kritične prilike pronađena predmetna materija. Međutim, Osnovni sud je izveo pogrešan zaključak da je on lično nabavio supstancu koja je proglašena opojnom drogom, a radi uživanja i prodaje. Apelant je istakao da sud nije ocijenio njegov navod da su dokazi koji su imali odlučnu snagu za utvrđivanje njegove krivice pribavljeni na nedopušten način. Apelant je, dalje, naveo da sud nije savjesno ocijenio dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa je pogrešnom ocjenom dokaza izveo pogrešan zaključak, a izreka presude je protivrječna razlozima presude i u suprotnosti je sa utvrđenim činjeničnim stanjem. Smatra da je prvostepeni sud prekršio njegovo pravo na pravično suđenje, a naročito princip zakonitosti, pretpostavku o nevinosti i princip in dubio pro reo.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je postupak protiv apelanta vođen u svemu u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku. Apelantu i njegovom braniocu nije bio uskraćen pristup sudu, ni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, ni na sjednici Vijeća pred drugostepenim sudom. Sud je istakao da je neosnovan apelantov navod da su dokazi pribavljeni suprotno odredbama Zakona o krivičnom postupku, kao i da apelant i njegov branilac nisu bili upoznati sa dokazima na kojima je zasnovana njegova krivična odgovornost.
12. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje, te da sud nije ocijenio njegove navode da su dokazi pribavljeni na nezakonit način, a koji su, prema apelantovom mišljenju, imali odlučnu snagu za donošenje oslobađajuće presude. Sud je naveo da je odbrana imala mogućnost da ispituje svjedoke i na glavnom pretresu, predlaže svoje dokaze i daje primjedbe na izvedene dokaze. Dalje, sud u cijelosti opovrgava apelantove navode da su dokazi na kojima se zasniva sudska odluka pribavljeni povredama odredaba Zakona o krivičnom postupku, ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, da je narušen princip zakonitosti, pretpostavka o nevinosti i princip in dubio pro reo.
V. Relevantni propisi
13. Krivični zakon Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 49/03) Član 224. stav 1.
« (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. »
14. Zakon o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 50/03, 111/04 i 115/05) Član 3.
“ (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.”
Član 128. stav 2. tačka g) “(2) Ovlašćeno službeno lice može pretresti lice bez naredbe za pretresanje i bez prisutnosti svjedoka:
…
g) ako postoji opasnost da će sakriti, uništiti ili odbaciti predmete koje treba od njega oduzeti i upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku.”
Član 129. stav 1.
“(1) Predmeti koji se prema Krivičnom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.”
Član 130.
“(1) Predmeti iz člana 129. stav 1. ovog zakona mogu se privremeno oduzeti i bez naredbe suda ukoliko postoji opasnost od odlaganja. Ukoliko se lice koje se pretresa izričito usprotivi oduzimanju predmeta, tužilac će u roku od 48 sati od izvršenog pretresa podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta.”
Član 287.
“(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.» Član 303. stav 1. tačka j) “Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
j) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.»
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Osnovnog suda broj K-78/04 od 4.oktobra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. februara 2005. godine, a apelacija je podnesena 1. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.”
Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. (…)»
21. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije u ovom predmetu primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
22. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI, 49/67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. jula 1981, OI, 25, 240).
23. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da su dokazi na kojima se zasniva sudska odluka pribavljeni povredama odredaba Zakona o krivičnom postupku. Apelant navodi da od sudije za prethodni postupak nije pribavljena naredba za pretres vozila, niti su pretres i oduzimanje predmeta vršeni uz tužiočevu saglasnost.
24. U osporenoj presudi Okružni sud je naveo da su svi dokazi koje je prvostepeni sud proveo u toku dokaznog postupka zakonito pribavljeni, te da su apelantove tvrdnje da su pretres vozila i oduzimanje predmeta provedeni suprotno odredbama čl. 115. i 129. Zakona o krivičnom postupku, kojima su regulirani pretresanje lica i izdavanje naredbe za oduzimanje predmeta, bez osnova. Sud je istakao da je uvidom u spis predmeta utvrdio da su ovlašćeni radnici Stanice javne sigurnosti Banja Luka, Policijska stanica Kozarska Dubica, sačinili službenu zabilješku broj 451/03 od 14. novembra 2003. godine sa kojom su upoznate stranke i apelantov branilac.
25. Prema ocjeni Okružnog suda, nijednim dokazom nije dovedeno u sumnju utvrđeno činjenično stanje. Okružni sud je istakao da je, prema mišljenju vještaka hemijske struke, utvrđeno da je 1.131 gram supstance proglašene opojnom drogom pronađen u dva paketića koja su oduzeta od apelanta. Prema ocjeni Okružnog suda, iskaz svjedoka Matijasa Mikulića prvostepeni sud je pravilno ocijenio u kontekstu ostalih mnogobrojnih provedenih dokaza za koje je dao razloge u pogledu odlučnih činjenica koje je prihvatio i ovaj sud.
26. U pogledu ovih apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud zapaža da su sudovi ocijenili ne samo kvalitet i uvjerljivost dokaza već i zakonitost njihovog pribavljanja i utvrdili da su dokazi pribavljeni na zakonit način i bez kršenja pravila krivične procedure, te da su službena lica prilikom kriminalističke obrade i istrage, odnosno prilikom pretresanja vodila postupak u skladu sa ovlašćenjima koja imaju prema čl. 128. i 130. Zakona o krivičnom postupku, a koja se odnose na pretresanje vozila i lica, odnosno privremeno oduzimanje predmeta bez sudske naredbe.
27. U pogledu apelantovih navoda da Osnovni sud nije ocijenio njegov navod da su dokazi koji su imali odlučnu snagu za utvrđivanje njegove krivice pribavljeni na nedopušten način, Ustavni sud naglašava da je zadatak redovnog suda da određuje prihvatljivost dokaza pri čemu mora primjenjivati Zakon o krivičnom postupku na način koji je saglasan sa Evropskom konvencijom. Prihvatanje nezakonito dobivenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, mada, ovisno o činjenicama konkretnog slučaja, može dovesti do nepravičnosti. Osnovni sud je proveo sve relevantne dokaze, u postupku pred sudovima data je razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, a odbrana je istakla primjedbe na zakonitost dokaza optužbe, kao i na iskaz svjedoka Matijasa Mikulića na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i u žalbi na presudu prvostepenog suda na sjednici Vijeća drugostepenog suda. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, polazeći od nespornih činjenica apelantove odbrane, iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka i ostalih provedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio da je apelant nesumnjivo izvršio krivično djelo za koje se tereti. Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda rezultat ocjene svakog od provedenih dokaza i svih dokaza u cjelini, kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje sve dok primjena relevantnih zakonskih odredaba ne krši prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine.
28. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da je izreka prvostepene presude protivrječna razlozima presude i u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem, Ustavni sud zapaža da je apelant ovaj žalbeni navod istakao u žalbi na prvostepenu presudu i da je Okružni sud ocijenio da su ovi žalbeni navodi neosnovani, te da je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti saglasna sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem. Ustavni sud zaključuje da osporene presude suštinski ispunjavaju osnovne proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su donesene u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku.
29. U vezi sa navodima apelacije da je sud poklonio vjeru iskazu svjedoka Matijasa Mikulića, koji se dobrovoljno odlučio da prizna krivicu i zaključi sporazum sa tužiocem, Ustavni sud zapaža da je ovaj dokaz redovni sud ocijenio, a razloge za svoju ocjenu detaljno obrazložio, te da je zaključak o izvršenju krivičnog djela i apelantovoj krivici izveo ocjenjujući i druge izvedene dokaze. U vezi sa ovim prigovorom Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava koji navodi da «u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, serija A, broj 166, stav 39). Osim toga, Evropski sud za ljudska prava smatra da je «[...]ostavljeno domaćim sudovima da procijene da li izjava koju je dao svjedok u otvorenoj sudnici i pod zakletvom treba da bude izjava na koju će se osloniti i dati prednost nad drugom izjavom istog svjedoka, čak i kad je prva kontradiktorna drugoj [...]». Identičan je i stav Ustavnog suda u Odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02) u kojoj je navedeno da Ustavni sud, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.
30. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlašćenjem redovnih sudova da utvrde činjenice koje oni smatraju bitnim za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, zatim, apelant je tokom postupka imao branioca, mogao je ulagati žalbe, te nema nijednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja.
31. Apelant, također, smatra da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje, koji je zaštićen članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovi apelantovi navodi tiču specijalnog aspekta općeg koncepta «pravičnog suđenja» u krivičnim predmetima. Stoga se ne provodi daljnje ispitivanje u vezi sa mogućim kršenjem ove odredbe kad je kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije već utvrđeno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, stav 56). Međutim, budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispitat će navodno kršenje člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
32. Najvažniji aspekt presumpcije nevinosti tiče se osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristran. U krivičnom postupku sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip presumpcije nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da se treba primijeniti princip in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Ustavni sud, također, podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava definirao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako «optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, stav 37).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant dovodi u pitanje zakonitost provedenih dokaza, te način na koji su ih ocijenili sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, o čemu je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Osim toga, apelant ničim ne dovodi u pitanje nepristranost sudova u krivičnom postupku koji je vođen ili mogućnost korištenja prava na odbranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a pobijane presude ne dovode u pitanje primjenu ovog principa. S obzirom na to da nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
34. U odnosu na apelantove navode da je prvostepeni sud u postupku, očigledno, kršio osnovna načela krivičnog procesnog prava, kao što su princip zakonitosti i pretpostavka in dubio pro reo, Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo nikakve činjenice kojim bi dokazao svoje navode, a iz apelacije i priložene dokumentacije Ustavni sud ne vidi nijedan razlog da bi se moglo smatrati da je u konkretnom slučaju došlo do povrede navedenih principa koji ulaze u okvir pravičnog suđenja.
35. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje kada se apelantovi navodi odnose isključivo na pitanje sudske ocjene dokaza u krivičnom postupku i primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje ukoliko nema drugih odlučujućih elemenata koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan i da je tokom bilo koje faze krivičnog postupka apelant tretiran na način koji bi predstavljao kršenje principa presumpcije nevinosti.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić