Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1391/05 (D. Č.)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1391/05

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1391/05, rješavajući apelaciju Dalibora Čurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dalibora Čurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-170/05 od 19. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1102/04 od 28. decembra 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dalibor Čurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupaju Aziz i Faruk Ćosović, advokati iz Visokog, podnio je 27. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-170/05 od 19. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1102/04 od 28. decembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 11. augusta 2005. godine, a od «Sarajevo-osiguranja» d.d. Sarajevo – Filijala Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) 24. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 22. augusta 2005. godine, Kantonalni sud 24. augusta 2005. godine, a tuženi 2. novembra 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su 4. novembra 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 25. januara 2001. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete, zbog posljedica saobraćajne nezgode koja se dogodila 27. novembra 1981. godine, u kojoj je kao pješak dobio teške tjelesne povrede. Apelant je predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će obavezati tuženog da mu isplati iznos od 90.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, i to iznos od 40.000,00 KM na ime duševnih bolova zbog umanjenja životnih aktivnosti, iznos od 20.000,00 KM na ime fizičkih bolova, iznos od 10.000,00 KM na ime pretrpljenog straha, iznos od 20.000,00 KM na ime duševnih bolova zbog naruženosti, sa zakonskom kamatom od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U odgovoru na tužbu tuženi je istakao prigovor pasivne legitimacije i prigovor zastarijevanja potraživanja naknade nematerijalne štete.

7. Presudom Općinskog suda broj P-436/02-V od 23. juna 2004. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, tuženi je obavezan da isplati apelantu na ime naknade nematerijalne štete iznos od 90.000,00 KM, i to: na ime duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti iznos od 40.000,00 KM, na ime fizičkih bolova iznos od 20.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 10.000,00 KM i na ime duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 20.000,00 KM, sve sa obračunatim zateznim zakonskim kamatama računajući od dana donošenja presude, pa do konačne isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 12.740,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. Općinski sud je ocijenio da nema mjesta prigovoru o zastarijevanju apelantovog potraživanja koji je tuženi istakao, te da nije sporno da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i učinioca. Međutim, samo saznanje za vrstu štete i učinioca nije dovoljno za dospjelost potraživanja na ime odštete, već je potrebno da se zna i opseg štete, odnosno okolnosti iz kojih se može utvrditi visina štete. Ovaj sud je naglasio da se smatra da je oštećeni doznao za štetu kada su fizički bolovi prestali, a najkasnije kada se liječenje dovršilo. Općinski sud je svoju ocjenu zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke i neuropsihijatra, koji su saglasni da je stepen umanjenja apelantove sposobnosti 90%, a pri ocjeni intenziteta bola dato je mišljenje da je bol jakog intenziteta trajala do tri mjeseca, bolovi srednjeg intenziteta narednih devet mjeseci, a nakon toga apelant trpi bolove koji su doživotni, te da su povrede takve prirode da su neophodni trajno fizijatrijsko liječenje, ortopedske i neurološke kontrole, bez kojih bi kod apelanta moglo doći do povećanja slabosti u hodu i kretnjama, i zaključio da se apelantovo liječenje ne može smatrati dovršenim.

9. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1102/04 od 28. decembra 2004. godine uvažio žalbu tuženog, preinačio presudu Općinskog suda, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štetu u iznosu od 90.000,00 KM. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da je dr. Naim Kadić, vještak medicinske struke, jasno i određeno izjavio da je apelantovo liječenje od dobivenih povreda trajalo do 1991. godine, kada je definitivno dovršeno i stabilizirano, a da su sva kasnija liječenja preduzimana da bi se spriječilo dalje pogoršanje apelantovog zdravstvenog stanja. Dalje se navodi da je vještak, dr. Sahib Muminagić nedvosmisleno naveo da je apelantovo medicinsko liječenje stabilizirano nakon deset do dvanaest mjeseci, ali da je i poslije ove stabilizacije neophodno fizijatrijsko liječenje, te ortopedske i neurološke kontrole do kraja života. Kantonalni sud je naveo da se, prema usvojenoj sudskoj praksi, smatra da je oštećeni saznao za štetu: zbog umanjenja životne aktivnosti, onda kada se njegovo zdravstveno stanje stabiliziralo; pretrpljenih fizičkih bolova i straha, kada je njihovo trajanje prestalo, a najkasnije kada se završilo liječenje; naruženosti, kada je postalo izvjesno da se više ne može otkloniti, niti bitno smanjiti. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, odlučujući o prigovoru o zastarijevanju prava potraživanja naknade svih oblika nematerijalne štete koji je istakao tuženi, bio dužan imati u vidu sve pravilno utvrđene činjenice od kojih zavisi računanje početka rokova zastarijevanja, pa kako to nije učinio, ovaj sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor o zastarijevanju potraživanja. Ovaj sud, također, smatra nespornim da su oba saslušana svjedoka ukazala da su i nakon stabilizacije apelantovog zdravstvenog stanja poduzimani fizijatrijsko liječenje, ortopedske i neurološke kontrole, te da iz brojne dokumentacije uložene u spis proizlazi da apelant poduzima određene terapije, nakon definitivne stabilizacije njegovog zdravstvenog stanja, zbog povreda dobivenih u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 1981. godine. Kantonalni sud je ocijenio da ove navedene činjenice nemaju utjecaja na pravo zastarijevanja potraživanja naknade nematerijalne štete za čiji obim i elemente njene visine je apelant saznao najkasnije do 1991. godine, kada se, prema mišljenju dr. Naima Kadića, njegovo zdravstveno stanje stabiliziralo, a čiji su nalaz i mišljenje, prema ocjeni Kantonalnog suda, bitni za pravilnu odluku s obzirom na to da je kao neurohirurg liječio apelanta od posljedica dobivenih povreda u saobraćajnoj nezgodi. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor o zastarijevanju potraživanja i nastavio utvrđivati visinu pretrpljene štete.

10. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Rev-170/05 od 19. maja 2005. godine odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud se pozvao na razloge iznesene u drugostepenoj presudi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno navodi da presuda Kantonalnog suda ne ispunjava kriterije iz člana 6. Evropske konvencije, jer je sud o žalbi tuženog odluku donio na sjednici vijeća bez zakazivanja rasprave, što je doprinijelo da se pogrešno i nepotpuno utvrdi činjenično stanje i pogrešno primijeni materijalno pravo, te povrijedi njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da presudom Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Vrhovni sud je naveo da u ovoj pravnoj stvari nije sporno, a što su sudovi na nedvosmislen način i utvrdili, da je apelant u saobraćajnoj nezgodi, koja se dogodila 27. novembra 1981. godine, zadobio teške i po život opasne tjelesne povrede od kojih je kao posljedicu pretrpio i veliku nematerijalnu štetu, za koju mu pripada pravo na novčanu naknadu kao nematerijalnu satisfakciju, jer se u nematerijalnoj šteti ne može uspostaviti ranije stanje. Sporno je samo da li je njegovo pravo na naknadu zastarjelo i tako postalo neutuživo, dakle, postalo naturalna obligacija koja se može samo dobrovoljno ispuniti, a ne može se tužbom tražiti prinudno ispunjenje obaveze, s tim da rok za zastarijevanje počinje teći od kada je oštećenik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Kod materijalne štete to je dan kada je šteta nastala, a to je, uglavnom, dan štetnog događaja. Međutim, kod nematerijalne štete to nije slučaj, jer zbog povrede u štetnom događaju, oštećenik tek kasnije trpi bolove i strah i ostale oblike ove štete, pa je sudska praksa jedinstveno stala na stanovište da pravo na nematerijalnu štetu dospijeva onog dana (a to znači kada počinje teći rok zastarijevanja) kada je završeno liječenje. Vrhovni sud je, dalje, istakao da su ovo činjenična pitanja koja se u revizijskom postupku ne mogu utvrđivati, niti ispitivati njihova pravilnost, već je revizijski sud vezan za činjenično utvrđivanje nižestepenih sudova ne samo o ovom već i o svim drugim pitanjima na osnovu kojih se donosi presuda. Potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok), a u svakom slučaju zastarijeva u roku od pet godina (objektivni rok) od kada je šteta nastala. Sudovi nižeg stepena na osnovu izvršenog vještačenja smatraju utvrđenim da apelantovo liječenje može trajati deset godina, te da nakon tog perioda ne postoji mogućnost za poboljšanje apelantovog zdravstvenog stanja a da, radi sprečavanja pogoršanja zdravstvenog stanja, on mora biti doživotno liječen fizikalnom terapijom. Ovaj vid liječenja ne nanosi apelantu nijedan od vidova nematerijalne štete - bolove, strah i dr. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantovo potraživanje zastarjelo, te da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je pobijana presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava. U odgovoru se, dalje, navodi da je sud svoju ocjenu zasnovao na nalazima i mišljenju vještaka medicinske struke, dr. Naima Kadića, koji je kao neurohirurg liječio apelanta od posljedica dobivenih povreda u saobraćajnoj nezgodi, te da je pravilno utvrdio da je potraživanje zastarjelo, jer je do podnošenja tužbe Općinskom sudu, 25. januara 2001. godine, protekao rok iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima. Sud je istakao da se saobraćajna nezgoda dogodila 27. novembra 1981. godine, a da je apelantovo liječenje od dobivenih povreda trajalo do 1991. godine.

14. U odgovoru na apelaciju tuženi navodi da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim propisima, te potpuno i pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem. Tuženi smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi njegovih ustavnih prava i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03) Član 217.

« (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku, potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3)Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.» Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) Član 186.

«Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.» Član 200.

«(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.» Član 360.

«(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveza.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.» Član 376.

«(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ono potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. (3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.»

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-170/05 od 19. maja 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 27. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16.

st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude redovnih sudova, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

22. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na naknadu nematerijalne štete, tj.

novčano potraživanje, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak prekršeno time što je Kantonalni sud donio odluku bez zakazivanja rasprave, zbog čega su pogrešno utvrđene činjenice koje utječu na računanje roka za zastarijevanje potraživanja nematerijalne štete.

24. Postupak pred Općinskim sudom okončan je presudom u apelantovu korist.

Općinski sud je nakon provedenih dokaza utvrdio činjenice i došao do zaključka da nije nastupilo zastarijevanje potraživanja naknade nematerijalne štete, koju je apelant pretrpio zbog posljedica saobraćajne nezgode. Kantonalni sud je na osnovu činjenica utvrđenih u postupku pred Općinskim sudom došao do sasvim suprotnog zaključka, drugačijim tumačenjem činjenica od kojih zavisi računanje početka rokova zastarijavanja potraživanja nematerijalne štete. Svoju presudu Kantonalni sud je temeljito obrazložio i dao razloge iz kojih je vidljivo šta je rukovodilo Kantonalni sud da donese drugačiju odluku. U suštini, radilo se o drugačijem tumačenju činjenica od kojih zavisi računanje početka rokova za zastarijevanje potraživanja naknade nematerijalne štete. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da su za pravilnu odluku suda bitni nalaz i mišljenje dr. Naima Kadića, neurohirurga koji je liječio apelanta od povreda dobivenih u saobraćajnoj nezgodi, prema kome je za obim i elemente visine štete apelant saznao najkasnije do 1991. godine, kada je njegovo zdravstveno stanje stabilizirano, a da su sva kasnija liječenja poduzimana da bi se spriječilo dalje pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja. Kantonalni sud je naglasio da se, prema usvojenoj sudskoj praksi, smatra da je oštećeni saznao za štetu: zbog umanjenja životne aktivnosti, onda kada se njegovo zdravstveno stanje stabiliziralo; pretrpljenih fizičkih bolova i straha, kada je njihovo trajanje prestalo, a najkasnije kada se završilo liječenje, te naruženosti, kada je postalo izvjesno da se više ne može otkloniti, niti bitno smanjiti. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo – odredbu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, kada je odbio prigovor o zastarijevanju i nastavio utvrđivati visinu pretrpljene štete, jer je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. januara 2001. godine, a apelantovo liječenje od dobivenih povreda je dovršeno 1991. godine.

25. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je procjena dokaza od Kantonalnog suda u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, apelantova žalba je bila predmet razmatranja Vrhovnog suda, pa je Vrhovni sud ocijenio da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je ocijenio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

26. Ustavni sud nije općenito nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji je Kantonalni sud usvojio dokaze kao dokaznu građu, ni u to kojim dokazima strana u postupku je Kantonalni sud poklonio povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova.

27. Što se tiče ograničenja koja u konkretnom slučaju propisuju zastarjelost za poduzimanje određenih pravnih radnji, Ustavni sud primjećuje da su ta ograničenja predviđena članom 376. Zakona o obligacionim odnosima. Dalje, Ustavni sud naglašava da postoji javni interes u pogledu ograničavanja navedenih prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogledaju u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Ustavni sud smatra da su zakonom propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 6/04, tačka 74).

28. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji je Kantonalni sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U pobijanoj odluci su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.

29. U vezi sa apelantovim prigovorom da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je Kantonalni sud donio drugostepenu odluku bez zakazivanja javne rasprave, Ustavni sud ističe da je članom 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) predviđeno da će drugostepeni sud zakazati raspravu kad ocijeni da je, radi pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pred tim sudom potrebno utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku, potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

30. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud postupio u skladu sa citiranim članom ZPP kada je donio odluku na sjednici vijeća, bez održavanja rasprave, jer je ocijenio da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ne bi doveli do drugačije odluke, što je stvar slobodne sudijske procjene. Ustavni sud primjećuje da apelant nije tražio održavanje rasprave pred Kantonalnim sudom a, prema navodima Kantonalnog suda, u odgovoru na žalbu je samo istakao da je presuda prvostepenog suda zakonita. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud donio odluku bez održavanja rasprave, a apelant to nije izričito zahtijevao, nisu ni postojali uvjeti da apelant bude pozvan, time nije prekršen i princip «jednakosti» pred sudom.

31. Uzimajući u obzir prirodu žalbenog postupka, nadležnosti drugostepenog suda i način na koji su apelantovi interesi prezentirani i zaštićeni pred žalbenim sudom, kao i činjenicu da apelant nije tražio da se održi rasprava pred drugostepenim sudom, Ustavni sud smatra da apelantova žalba i u ovom dijelu nije osnovana.

32. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. U okviru zaključka o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, ne može se zaključiti da je odluka Kantonalnog suda, zbog toga što je donesena na sjednici vijeća, bez održavanja rasprave, donesena suprotno standardima i kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1391/05 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio