Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-68/05 (V. K.)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-68/05

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 68/05, rješavajući apelaciju Vasvije Korić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vasvije Korić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-37/04 od 18.

oktobra 2004. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vasvija Korić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Alija Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. januara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-37/04 od 18. oktobra 2004. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio kupoprodaju i opterećenje nekretnina označenih kao trosoban stan u kući upisanoj u zk.ul. broj 1652. k.o. Trebinje do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda, Slobodana Dragoljevića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Trebinje - pravnog sljednika Samoupravne interesne zajednice stanovanja Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 18. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. marta 2005. godine, a prvotuženi i drugotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda je 2. decembra 2005. godine dostavljen apelantici.

5. Ustavni sud je Odlukom broj AP 68/05 od 23. marta 2005. godine odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelantica je sa svoja tri brata Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijela tužbu protiv prvotuženog i drugotuženog radi utvrđivanja ništavosti ugovora o korištenju stana u vlasništvu građana, koji se nalazi u Trebinju, na spratu zgrade sagrađene na k.č. broj 1882 upisane u zk. ul. broj 1652. k.o. Trebinje, zaključenog 23. maja 1991. godine između prvotuženog i drugotuženog. Apelantica je, također, zatražila da sud donese odluku kojom se nalaže prvotuženom da stan oslobodi od lica i stvari i preda apelantici i ostalim tužiocima u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. Osnovni sud je Presudom broj P-144/03 od 17. novembra 2003. godine usvojio tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužilaca, poništio navedeni ugovor o korištenju stana i obavezao prvotuženog da se iseli iz stana u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude i preda stan apelantici i ostalim tužiocima, te obavezao prvotuženog i drugotuženog da solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.520,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

9. Osnovni sud je svoju presudu temeljio na činjenici da se prvotuženi uselio u sporni stan 1977. godine, kod svog amidže i strine Milana i Danice Dragoljević i da je s njima živio u porodičnom domaćinstvu. Međutim, s obzirom na to da se uselio u stan nakon stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima, to mu, prema članu 2. stav 2. istog zakona, ne pripada pravo da nastavi koristiti sporni stan, zbog čega je ugovor o korištenju stana koji je zaključio sa drugotuženim 23. maja 1991. godine ništavan i ne proizvodi pravno djelovanje. Sud je utvrdio da je i drugi tužbeni zahtjev (predaja stana) osnovan zbog toga što, prema članu 2. stav 4. Zakona o stambenim odnosima, prvotuženi sa apelanticom i drugim tužiocima kao vlasnicima spornog stana nije zaključio ugovor o zakupu iako je bio dužan to učiniti. Sud je ocijenio da prvotuženi koristi stan bez ikakvog pravnog osnova, pa je naložio prvotuženom da preda sporni stan apelantici i ostalim tužiocima u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.

10. Presudom Okružnog suda broj Gž-37/04 od 18. oktobra 2004. godine žalba prvotuženog je uvažena i prvostepena presuda je preinačena, tako što je tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužilaca odbijen u cijelosti. Apelantica i ostali tužioci su obavezani da prvotuženom nadoknade troškove postupka u iznosu od 165,00 KM. U obrazloženju svoje presude Okružni sud, između ostalog, naveo je da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da prvotuženi nije mogao zaključiti ugovor o korištenju stana, jer se nije uselio u sporni stan prije 1974. godine, a gubi iz vida činjenicu da to nije mogao ni poslije useljenja 1997. godine, jer je sporni stan kao legalni korisnik koristio njegov amidža, a poslije njegove smrti njegova supruga. Sud je zaključio da se prvotuženi, koji je živio u zajedničkom domaćinstvu sa amidžom i strinom, ima smatrati članom porodičnog domaćinstva, te da se na konkretni slučaj ne može primijeniti odredba člana 37. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, nego samo odredbe Zakona o stambenim odnosima. Razloge za svoju ocjenu sud temelji i na činjenici da je prvotuženi sa strinom zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju 1981. godine, koji je ovjeren u Općini Trebinje 31. decembra 1981. godine, te da je uspostavljena zajednica življenja još od 1977. godine, pa se, prema članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, ima smatrati da je korisnik stana i član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Sud je iznio stav da prvotuženi izvodi pravo od nosioca stanarskog prava da, u skladu sa odredbama člana 2. stav 2. u vezi sa članom 21. stav 2. navedenog zakona, nastavi da koristi sporni stan s obzirom na to da je sa strinom 1981. godine zaključio i ugovor o doživotnom izdržavanju, te da je s njom stanovao sve do kraja njenog života 1991. godine i da se takva zajednica življenja može smatrati porodičnim domaćinstvom u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Sud je ocijenio da je ugovor o korištenju stana, zaključen između prvotuženog i drugotuženog, zaključen u pismenoj formi na osnovu akta Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje i imovinsko-pravne poslove Općine Trebinje broj 07-372-14/91 od 23. maja 1991. godine, kao ovlašćenog davaoca stana na korištenje, što je u skladu sa članom 26. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega nije ništav na osnovu navedene zakonske odredbe, a u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima. Prema stavu ovog suda, bez obzira na razloge koji su dati u prvostepenoj presudi, činjenica da prvotuženi nema drugog doma (stan u vlasništvu ili kuću), te činjenica da u spornom stanu stanuje zakonito više od 20 godina, prema članu 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sporni stan se treba smatrati domom prvotuženog i njegove supruge.

11. Protiv navedene presude Okružnog suda apelantica je izjavila reviziju koja je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-62/05 od 19. augusta 2005. godine odbačena uz obrazloženje da, s obzirom na vrijednost spora koji ne prelazi 10.000,00 KM, u konkretnom slučaju revizija nije dopuštena, a u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, odlučivanje o reviziji u ovom slučaju nije značajno za primjenu prava u drugim situacijama.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica pobija navedenu presudu zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje jer drugostepeni sud svoju odluku nije zasnovao na dokazima i činjenicama, nego na neosnovanim i proizvoljnim tvrdnjama. Također, apelantica ističe da ju je Okružni sud, preinačivši presudu u predmetu u kojem je visina spora određena na 5.000 KM, faktički onemogućio da koristi jedini djelotvoran pravni lijek – reviziju, s obzirom na to da ona nije dopuštena kada vrijednost spora ne prelazi 10.000 KM. Apelantica tvrdi da je titular imovinskih prava koja su zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i smatra da osporena presuda predstavlja miješanje u njenu imovinu i lišavanje prava na njeno mirno uživanje. Apelantica predlaže da Ustavni sud pobijanu presudu preinači i odluči o meritumu, odnosno ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je predmetni stan nacionaliziran, te samim tim u konkretnom slučaju tužioci nisu ni vlasnici spornog stana, a niti su davaoci stana na korišćenje, pa je u odluci ovog suda postavljeno i pravno-procesno pitanje, koja se osporava apelacijom, da li se tužiocima može priznati aktivna legitimacija. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta («Službeni list FNRJ» br. 52/58, 3/59 i 32/68) Član 4.

«Ako građani, građanska pravna lica, društvene organizacije i druga udruženja građana imaju ili steknu više zgrada i posebnih dijelova zgrada nego što prema odredbama ovog zakona mogu imati u vlasništvu, taj višak postaje društveno vlasništvo.» Član 7. stav 1.

«Za nacionaliziranu zgradu, poseban dio zgrade i građevinsko zemljište ranijem vlasniku daje se naknada prema odredbama ovog zakona.» Član 9.

«Ranijim vlasnikom zgrade, dijela zgrade i građevinskog zemljišta, koji su ovim zakonom nacionalizirani, smatra se, u smislu ovog zakona, lice koje je prema važećim propisima bilo njihov vlasnik na dan stupanja na snagu ovog zakona.»

15. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 13/74, 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 2.

«(2) Građanin koji je do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljnjem tekstu: stan u vlasništvu građana) ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva, odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. (4) Prava i obaveze građanina u korišćenju stana u vlasništvu građana u koji se uselio poslije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» broj 13/74), odnosno na kome nije stekao stanarsko pravo prema odredbi stava 2. ovog člana, utvrđuje se ugovorom o zakupu u skladu sa ovim zakonom i propisima skupštine općine.» Član 6.

«Korisnikom stana u smislu ovog zakona smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad)[....] unučad, [... ] a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.» Član 21.

«Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava [...].»

16. Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 29/03) Član 37.

«Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.»

17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 17/93) Član 103.

«Ugovor koji je protivan Ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima (…) ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.»

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju revizija koju je apelantica izjavila na presudu Okružnog suda je predstavljala nedjelotvoran pravni lijek. Prema tome, konačnu odluku predstavlja Presuda Okružnog suda broj Gž-37/04 od 18. oktobra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 18. novembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 15. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava zaštićena članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

25. Ustavni sud zapaža da se postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosio na poništenje ugovora o korištenju stana, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što Okružni sud svoju odluku nije zasnovao na dokazima i činjenicama, već upravo suprotno, na neosnovanim i proizvoljnim tvrdnjama i proizvoljnoj primjeni zakona.

27. U vezi sa ovim prigovorima u apelaciji koji se odnose na utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu zakona, Ustavni sud podsjeća da se njegova nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu. Prema tome, Ustavni sud, općenito govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica, niti da pravno tumači odluke redovnih sudova osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To je u slučaju da odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u sličnim slučajevima).

28. Prvostepeni sud je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav ugovor zaključen između prvotuženog i drugotuženog o korištenju spornog stana i naložio prvotuženom da predmetni stan slobodan od lica i stvari preda apelantici u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

29. Okružni sud je povodom žalbe prvotuženog preinačio presudu Osnovnog suda i apelanticin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Prema stavu ovog suda, ovakav činjenični a, prije svega, pravni zaključak prvostepenog suda je pogrešan. Svoj pravni stav Okružni sud je zasnovao na odredbi člana 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima kojom je propisano da građanin koji je do stupanja na snagu navedenog zakona stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno posebnom dijelu zgrade, ima sva prava i obaveze koji se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva, odnosno korisnike stana. S obzirom na to da je prvotuženi u spornom stanu u porodičnom domaćinstvu sa amidžom i strinom živio više od devet godina u smislu člana 6. stav 2. navedenog zakona, smatra se da je korisnik stana i član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Prema ocjeni ovog suda, prvotuženi izvodi pravo od nosioca stanarskog prava da, u skladu sa odredbama člana 2. stav 2. u vezi sa članom 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, nastavi da koristi sporni stan. Okružni sud je posebno naglasio da je sporni stan nacionaliziran, na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, i dat na upravljanje i korištenje Općini Trebinje. Sud je ocijenio da sporni ugovor koji je zaključen između prvotuženog i drugotuženog 23. maja 1991. godine, u pisanom obliku na osnovu akta Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje i imovinsko-pravne poslove Općine Trebinje broj 07-372-14/91 od 23. maja 1991. godine, nije ništavan u smislu člana 26. Zakona o stambenim odnosima, a u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima. Sud je donio stav da sama činjenica da prvotuženi nema drugog stana, te činjenica da u spornom stanu stanuje više od 20 godina prema članu 8. Evropske konvencije treba se smatrati njegovim domom, pa bi donesena pobijana presuda prema prvostepenom sudu i iseljenje prvotuženog sa članovima njegovog porodičnog domaćinstva predstavljalo nedopušteno miješanje u njegovo pravo na dom.

30. Ustavni sud konstatira da je iz spisa predmeta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu vidljivo da osporena presuda Okružnog suda sadrži odgovarajuće razloge o svim odlučnim činjenicama, a naročito one koji se odnose na činjenično i pravno pitanje i primjenu materijalnih propisa. Ustavni sud smatra da su u postupku pred Okružnim sudom uzeti u obzir, u skladu sa relevantnim zakonima, argumenti strana u postupku i da su bitni argumenti navedeni na odgovarajući način u obrazloženju osporene presude Okružnog suda. Apelantica nije dokazala da je Okružni sud u ovom predmetnom slučaju bio pristrasan i spomenute tvrdnje su bile paušalne, jer nisu potkrijepljene bilo kakvim adekvatnim dokazima.

31. S obzirom na to da ni na osnovu apelanticinih navoda, a ni iz dokumenata i informacija predočenih Ustavnom sudu nije utvrđeno da su sudovi na bilo koji način povrijedili pravila procesnog prava u građanskom postupku i na bilo koji način uskratili apelantici pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da Okružni sud nije zloupotrijebio procesno-pravne odredbe, jer se radi o objektivnim dokazima koji se ne mogu mijenjati izjašnjenjem parničnih stranaka. Osim apelanticinog nezadovoljstva zbog osporene presude Okružnog suda, Ustavni sud nije ustanovio nepravilnosti ili proceduralne pogreške u postupku.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.»

34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“1.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

36. Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica moglo bi se primijeniti na apelanticin slučaj ako bi se predmetna imovina mogla smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti i vlasništvo i posjed. Međutim, ove termine ne treba usko tumačiti, jer oni obuhvataju sve vlasničke interese sa ekonomskom vrijednošću (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01).

37. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti postojeću imovinu ili druge posjede, pa je prvo pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom predmetu da li je apelantica nosilac prava na posjed spornog stana, zaštićenog navedenim članom. Razmatrajući ovo pitanje nužno je uzeti u obzir odredbe Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta na koje se poziva i Okružni sud u svojoj presudi, koji je utvrdio da je sporni stan nacionaliziran i predat na korištenje i upravljanje Općini Trebinje, te da apelantica nije dokazala da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je izuzet od nacionalizacije.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o imovini na kojoj apelantica ima konstituirano relevantno imovinsko pravo, te da se sporna imovina ne može smatrati apelanticinom imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

40. Član 13. Evropske konvencije glasi:

«Svako čija su prava i slobode, priznati ovom konvencijom, narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.»

41. U vezi sa žalbenim navodima apelacije koji se odnose na nemogućnost podnošenja revizije na presudu Okružnog suda, Ustavni sud podsjeća da relevantna sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava garantira samo pravo na pristup sudu, ali ne i mogućnost podnošenja žalbe višem sudu nakon što nezavisni sud odluči o pravnoj stvari. Prema tome, u slučajevima navedenih povreda u sudskim odlukama član 13. Evropske konvencije ne obavezuje državu da osigura mogućnost žalbe višem sudu da bi se ustanovilo da li je došlo do povrede prava iz Evropske konvencije (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, Odluke i izvještaji 49, 67). U takvim slučajevima član 13. Evropske konvencije ne pruža dodatnu zaštitu u odnosu na onu koju predviđa član 6. Evropske konvencije.

42. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelantica žali na postupanje suda u pogledu ocjene dokaza, što je stvar diskrecione ocjene suda, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazali da je postupak bio nepravičan, da je zakon proizvoljno primijenjen ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu u smislu prava na pravično suđenje, te da je apelantici uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se radi o spornom stanu koji je nacionaliziran na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, pa se sporni stan ne može smatrati apelanticinom imovinom u smislu navedenog člana.

44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-68/05 (V. K.) | Sudska praksa | Aktio