Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-320/05 (V. T. i drugi.)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-320/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine, u predmetu broj AP-320/05, rješavajući apelaciju Velida Talića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velida Talića, Murise Smajlović, Nasihe Smajlović, Murisa Talića, Mensura Talića i Munira Talića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-168/02 od 20. maja 2004. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-512/01 od 29. oktobra 2001. godine i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-44/93 od 18. maja 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Velid Talić, Murisa Smajlović, Nasiha Smajlović, Muris Talić, Mensur Talić i Munir Talić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Sanskog Mosta, koje zastupa Šefik Trožić, advokat iz Ključa, podnijeli su, 16. augusta 2004 godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-168/02 od 20. maja 2004. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-512/01 od 29. oktobra 2001. godine i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-44/93 od 18. maja 2001. godine. Apelanti su greškom apelaciju dostavili Općinskom sudu, koji ju je proslijedio Ustavnom sudu 3. marta 2005. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 22. marta 2005. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj P-44/93 od 18. maja 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-512/01 od 29. oktobra 2001. godine, odbačena je kao neblagovremena žalba apelanata izjavljena na presudu Osnovnog suda, broj P-44/93 od 23. augusta 1993. godine, koja je donesena u postupku radi utvrđivanja prava korištenja na nekretninama. Sudovi su utvrdili da je navedena presuda Osnovnog suda uručena tuženom – predniku apelanata, 11. aprila 1994. godine, te da na istu nije uložio žalbu, pa je ista postala pravomoćna 26. aprila 1994. godine, a da su žalbu na tu presudu apelanti, kao zakonski nasljednici tuženog, uložili 1. jula 2000. godine. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-168/02 od 20. maja 2004, odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena na rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-512/01 od 29. oktobra 2001. godine. Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepena rješenja zasnovana na pravilnim zaključcima nižestepenih sudova, pa je reviziju temeljem člana 375. Zakona o parničnom postupku, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješnja, odbio kao neosnovanu.

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

4. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, broj AP- 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP- 106/04 od 18. januara 2005. godine).

5. U konkretnom slučaju, apelanti su propustili da iskoriste redovan pravni lijek, odnosno da blagovremeno ulože urednu žalbu protiv prvostepene presude. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

6. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

7. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-320/05 (V. T. i drugi.) | Sudska praksa | Aktio