Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-662/04 (S. H.)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivična optužba - utvrđivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-662/04

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 662/04, rješavajući apelaciju Suade Halilagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Suade Halilagić podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. Už-02/04 od 1. jula 2004. godine i U-53/04 od 6. jula 2004. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o potvrđivanju prijedloga Drugostepene disciplinske komisije (bez broja) od 17. maja 2004. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj HJPC-01-0033- 170504 SDPS (za sudije) 1/04 od 17. maja 2004. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj SDPF (za sudije) 1/03 od 22. marta 2004. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Suada Halilagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 29. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Už-02/04 od 1. jula 2004. godine i U-53/04 od 6. jula 2004. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o potvrđivanju prijedloga Drugostepene disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: VSTVBiH) bez broja od 17. maja 2004. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije VSTV BiH (u daljnjem tekstu: Drugostepena disciplinska komisija) broj HJPC-01-033-170504 SDPS (za sudije) 1/04 od 17. maja 2004. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije VSTVBiH (u daljnjem tekstu: Prvostepena disciplinska komisija) broj SDPF (za sudije) 1/03 od 22. marta 2004. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje pobijanih odluka do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Suda BiH i VSTVBiH zatraženo je 28. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju su dostavili Sud BiH 16. maja 2005. godine, a VSTVBiH 10. maja 2005. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 12. jula 2005. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj SDPF (za sudije) 1/03 od 22. marta 2004. godine, koja je potvrđena Odlukom Drugostepene disciplinske komisije broj HJPC-01-0033- 170504, spis broj SDPS (za sudije) 1/04 od 17. maja 2004. godine i Odlukom VSTV, bez broja, od 17. maja 2004. godine, apelantica je proglašena odgovornom za disciplinski prekršaj sudija iz člana 40. tač. 17, 20. i 21. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03) (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTVBiH) i izrečena joj je disciplinska sankcija smjenjivanja s funkcije sutkinje Suda BiH. Prvostepena disciplinska komisija je utvrdila da postoji dovoljno dokaza da je apelantica u momentu kada je 20. novembra 2001. godine popunila prijavu za imenovanje na mjesto sudije Suda BiH svjesno dala lažne i/ili obmanjive i /ili nedovoljne informacije o stanovima br. 2 i 3, a da je neprihvatljivo da apelantica nije bila svjesna odluke CRPC-a prije popunjavanja obrasca o ličnim podacima i prijave na konkurs za mjesto u Sudu BiH. Osim toga, 24. decembra 2001. godine apelantica je prijašnjoj Federalnoj komisiji za imenovanja tužilaca dostavila obrazac s ličnim podacima i svjesno dala lažne i /ili obmanjive i /ili nedovoljne informacije o stanovima br. 2 i 3.

7. Prvostepena disciplinska komisija je utvrdila da je apelantica, sutkinja Suda BiH, odgovorna za disciplinske prekršaje iz člana 40. tačka 17. Zakona o VSTVBiH-davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u prijavnim obrascima od 20. novembra 2001. godine za imenovanje na mjesto sutkinje Suda BiH i od 24. decembra 2001. godine bivšoj Federalnoj komisiji za imenovanje tužilaca, disciplinski prekršaj iz člana 40. tačka 20. istog zakona-ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije i disciplinski prekršaj iz člana 40. tačka 21. istog zakona-ispoljavanje ponašanja koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva, te joj je izrečena disciplinska sankcija smjenjivanja s funkcije sudije Suda BiH, koja stupa na snagu na dan kada ova odluka postane pravosnažna. Odluku je donijela Prvostepena disciplinska komisija u čijem su sastavu bili: dr. Malcolm Simmons, Jan Erik Oja i Mirza Jusufović.

8. Drugostepena disciplinska komisija je svojom odlukom broj HJPC-01-0033-170504 od 17. maja 2004. godine odbila apelanticinu žalbu i prvostepenu odluku potvrdila. Ova komisija je navela da prekršaj koji se apelantici stavlja na teret nisu korištenje napuštene imovine i kršenje imovinskih i drugih zakona, nego davanje neistinitih i nepotpunih informacija. Podaci o poštivanju imovinskih zakona su od presudne važnosti prilikom ocjenjivanja prijave na konkurs za koje je VSTV izgradilo najstrožije kriterije koji se primjenjuju u postupku imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija. Ovi kriteriji jednako se primjenjuju i na izabrane nosioce pravosudnih funkcija, a prekršaj se sastoji u prikrivanju takvih činjenica. Odluku je donijela Drugostepena disciplinska komisija u čijem su sastavu bili: Michael O’Malley, predsjednik, Marica Vučetić- Zelenbabić i Katarina Tomić, članovi.

9. VSTVBiH je, nakon što je izloženo činjenično i pravno stanje u konkretnom predmetu, utvrdilo da je u prijedlogu Drugostepene disciplinske komisije izrečena adekvatna sankcija za prekršaj koji je učinila apelantica, te je odlukom od 17. maja 2004. godine potvrdilo sankciju. U ovoj odluci navedeno je da apelanticin mandat kao sutkinje prestaje 17. maja 2004. godine, te da u Zakonu o VSTVBiH («Službeni glasnik BiH» br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03), koji je primijenjen, nije predviđena mogućnost izjavljivanja žalbe na tu odluku.

10. Rješenjem broj Už-02/04 od 1. jula 2004. godine, odlučujući o apelanticinoj žalbi uloženoj protiv Odluke VSTVBiH o potvrđivanju prijedloga Drugostepene disciplinske komisije za smjenjivanje apelantice sa funkcije sutkinje Suda BiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine, Sud BiH u Apelacionom upravnom vijeću je odbacio žalbu kao nedopuštenu, ne upuštajući se u ocjenu osnovanosti ili neosnovanosti žalbenih prigovora koji se odnose na meritum spora. Sud je istakao da je novi Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću («Sužbeni glasnik BiH» broj 25/04), koji je u članu 60. st. 7. i 8. propisao mogućnost da sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom VSTVBiH može uložiti žalbu Sudu BiH, stupio na snagu 1. juna 2004. godine i ne odnosi se na odluku donesenu u apelanticinom slučaju, tj. na odluku donesenu prije stupanja na snagu tog zakona. Sud BiH je istakao da je neprihvatljiv apelanticin stav da je bitno to što je nakon stupanja na snagu novog Zakona o VSTV ukinuto prijašnje VSTV, te je istim danom prestao da važi prijašnji Zakon o VSTV, budući da su i osporene odluke donesene u vrijeme kada je prijašnji zakon bio na snazi. Pri tome, nije značajna okolnost da je apelantica primila osporenu odluku VSTVBiH 2. juna 2004. godine, dakle, dan nakon stupanja na snagu novog Zakona o VSTV, jer bilo kakvo pravno sredstvo protiv te odluke nije propisano zakonom koji je u to vrijeme bio na snazi. Svako drugačije tumačenje značilo bi povredu općeusvojenog načela zakonitosti i principa vremenskog važenja zakona prema kojem se pri ocjeni zakonitosti nekog akta primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme njegovog donošenja. Zbog istih razloga se ne može prihvatiti ni apelanticina teza da se na njen slučaj treba primijeniti novi zakon, jer je za nju povoljniji. Ovaj princip je prihvaćen u nekim slučajevima, ali uvijek uz uvjet da o odnosnoj stvari nije pravosnažno odlučeno u periodu dok je raniji propis bio na snazi. U konkretnom slučaju pobijana odluka je postala konačna i obavezujuća za vrijeme važenja prijašnjeg zakona prema kojem nije bila dopuštena žalba, niti neko drugo pravno sredstvo.

11. Rješenjem broj U-53/04 od 6. jula 2004. godine Sud BiH je u Vijeću za upravne sporove odbacio apelanticinu tužbu podnesenu protiv navedene Odluke VSTVBIH o potvrđivanju prijedloga Drugostepene disciplinske komisije za smjenjivanje sa funkcije sutkinje Suda BiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine. Sud je odbacio tužbu nakon što je prethodno utvrdio da ne postoje procesno-pravne pretpostavke za podnošenje tužbe. Sud BiH je istakao da je nadležan, u smislu člana 14. Zakona o Sudu BiH, da odlučuje o tužbama protiv konačnih upravnih akata koje su donijele institucije Bosne i Hercegovine, javne službe, javne korporacije, institucije Brčko Distrikta BiH i druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine, a VSTVBiH nije institucija Bosne i Hercegovine, nego u smislu čl. 3. i 4. Zakona o VSTVBiH, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, samostalni organ u Bosni i Hercegovini. Dalje, Sud BiH je naveo da apelantici ne pripada pravo da od Suda BiH tužbom za pokretanje upravnog spora zahtijeva zaštitu prava iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što je Zakonom o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (član 2. stav 2. tačka 1) propisano da pravo pokretanja upravnog spora kod ovog suda ima građanin ili pravno lice samo u slučaju ako im je povrijeđeno neko njihovo pravo ili neposredni interes konačnim upravnim aktom kojeg su donijele institucije Bosne i Hercegovine, a ne VSTV BiH, koje nije institucija Bosne i Hercegovine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da su joj pobijanim odlukama VSTVBiH i pobijanim rješenjima Suda BiH uskraćena pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek, čime su povrijeđeni čl. 6. i 13. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično saslušanje joj je uskraćeno, jer nije vođena istraga i nije pozvana na sjednicu VSTVBiH od 17. maja 2004. godine. Apelantica ističe da nikada nije saslušana, niti joj je prije podnošenja disciplinske optužnice omogućeno da da izjavu i priloži dokaze. Za vrijeme vođenja postupka bila je teško bolesna, a na uporno insistiranje VSTVBiH morala je ovlastiti advokata da je zastupa, koji je imao samo dva dana za pripremanje odbrane. Punomoć advokatu je dala 17. marta 2004. godine, pa mu je omogućeno da izvrši uvid u spis 19. marta 2004. godine, a rasprava je održana 22. marta 2004. godine. Nisu saslušana dva svjedoka u vezi sa okolnostima dobivanja stana, niti su bitni materijali koji idu u njenu korist prevedeni na engleski jezik. Na sjednici VSTV BiH održanoj 17. maja 2004. godine nije bilo kvoruma (kvorum čini trinaest članova), jer je od prisutnih 16 članova punovažno moglo odlučivati samo osam članova. Apelantica tvrdi da na sjednicu VSTVBiH nije bila uopće pozvana, niti je prisustvovala sjednici. Također, apelantica navodi da je za sutkinju Suda BiH izabrana 8. maja 2002. godine, odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, a da je Zakon o VSTVBIH donesen Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu broj 167/02 od 23. maja 2002. godine («Službeni glasnik BIH» broj 15/02), dakle, navedeni zakon donesen je poslije njenog imenovanja. Apelantica smatra da se odredbe navedenog zakona ne mogu retroaktivno primjenjivati na konkretan slučaj. Također, apelantica ističe da je nakon što je dobila osporenu odluku VSTVBiH stupio na snagu novi Zakon o VSTV BiH, 1. juna 2004. godine («Službeni glasnik BiH» broj 25/04). U skladu sa odredbama navedenog zakona, prema kojima se može uložiti žalba na odluke VSTVBiH, izjavila je žalbu i tužbom pokrenula postupak pred Sudom BiH protiv Odluke VSTVBiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine. Međutim, Sud BiH je svojim odlukama odbacio i žalbu i tužbu, ne upuštajući se u raspravljanje.

b) Odgovori na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju koji je Ustavnom sudu dostavio Sud BiH istaknuto je da je odredbom člana 44. stav 6. bivšeg Zakona o VSTVBiH («Službeni glasnik BiH» br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, propisano da su odluke Drugostepene disciplinske komisije VSTVBiH konačne i obavezujuće i da ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudskog postupka. Sud BiH je naveo da je apelanticinu žalbu i tužbu odbacio kao nedopuštene, smatrajući da donošenjem navedenih rješenja nije počinio povredu ustavnih prava koje je apelantica u apelaciji navela.

14. U odgovoru na apelaciju VSTVBiH je istaklo «da je odluka Drugostepene disciplinske komisije i Vijeća kao cjeline konačna i obavezujuća, nije predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljnjeg sudskog postupka i, prema tome, Ustavni sud Bosne i Hercegovine nema nadležnost u ovoj stvari, te stoga VSTV nije u poziciji da Ustavnom sudu dostavi traženi odgovor».

V. Relevantni propisi

15. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03) «Pravni status Član 3.

Vijeće ima svojstvo pravnog lica.

Nezavisna sudska vlast Član 4.

Vijeće je samostalni organ u Bosni i Hercegovini, čiji je zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno sudstvo, te uspostavu profesionalnog i djelotvornog sudskog sistema i tužilačke funkcije na nivou Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta, kao i da koordinira primjenu ovih standarda u entitetima i Brčko Distriktu kako to određuje ovaj zakon.

Kvorum, glasanje i sastanci Član 14.

Većina članova Vijeća čini kvorum. Vijeće donosi odluke većinom glasova svih članova koji su prisutni i glasaju, ne ubrajajući članove koji se izuzimaju od glasanja, ukoliko nije drukčije propisano zakonom. Glas predsjednika je odlučujući u pitanjima o kojima su glasovi podijeljeni. Sastanke Vijeća saziva predsjednik, na način kako je to utvrđeno Poslovnikom o radu. Obaveza da se udovolji zahtjevu za provjeravanje Član 18.

Sudovi, tužilaštva i Vladini organi u Bosni i Hercegovini, kao i sudije, tužioci, zamjenici tužilaca, sudije porotnici i službenici sudova i tužilaštava u cijeloj Bosni i Hercegovini dužni su postupati u skladu sa zahtjevima Vijeća u pogledu davanja informacija, dokumenata i drugih materijala u vezi sa određenim provjeravanjem.

Disciplinski prekršaji sudija Član 40. u relevantnom dijelu glasi:

Disciplinske prekršaje u smislu člana 38. čine:

17. davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim stvarima koje su u nadležnosti Vijeća;

20. ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije ili 21. bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva.

Disciplinski organi Član 43.

Disciplinski organi Vijeća su:

1. Disciplinski tužilac;

2. Prvostepena disciplinska komisija i

3. Drugostepena disciplinska komisija.

Vijeće usvaja pravila o disciplinskom postupku kojim se uređuju osnivanje, članstvo i funkcioniranje disciplinskih organa, te provođenje disciplinskih postupaka u skladu sa odredbama ovog zakona.

U svim slučajevima disciplinski organi koji su ovlašteni da rješavaju stvari iz oblasti disciplinske odgovornosti sudija imaju u svom sastavu većinu sudija koji su trenutno na funkciji. U svim slučajevima disciplinski organi ovlašteni da rješavaju stvari iz oblasti disciplinske odgovornosti tužilaca imaju u svom sastavu većinu tužilaca koji su trenutno na funkciji. Sastav i nadležnost disciplinskih komisija Član 44.

Prvostepena disciplinska komisija se sastoji od tri (3) člana i u prvom stepenu utvrđuje disciplinsku odgovornost i izriče sankcije.

Članovi Prvostepene disciplinske komisije ne moraju biti članovi Vijeća.

Drugostepena disciplinska komisija koja je sastavljena od tri (3) člana odlučuje o žalbama na odluke Prvostepene disciplinske komisije. Drugostepena disciplinska komisija može izreći strožiju ili blažu disciplinsku sankciju ako prihvati utvrđenje disciplinske odgovornosti. Nijedan član disciplinske komisije koji je učestvovao u rješavanju nekog predmeta u Prvostepenoj disciplinskoj komisiji ne smije postupati po istoj stvari u Drugostepenoj disciplinskoj komisiji.

Članovi Drugostepene disciplinske komisije moraju biti članovi Vijeća.

Prvostepena i Drugostepena disciplinska komisija su nezavisne i imaju isključivu nadležnost rješavanja disciplinskih stvari. Odluke Drugostepene disciplinske komisije su konačne i obavezujuće i ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudskog postupka, osim u skladu sa odredbama ovog zakona.

U slučajevima kada Drugostepena disciplinska komisija predloži disciplinsku sankciju smjenjivanja, takav prijedlog mora se uputiti Vijeću kao cjelini, koje mora potvrditi odluku većinom glasova u skladu s primjenjivim odredbama o kvorumu. Ako Vijeće ne potvrdi sankciju smjenjivanja, Vijeće može izreći drugu sankciju predviđenu ovim zakonom.»

16. Poslovnik visokih sudskih i tužilačkih vijeća za prijelazno razdoblje («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 38/02) «Član 1.

Primjena Poslovnika Ovaj poslovnik uređuje rad Visokog sudskog i tužilačkog vijeća tokom prijelaznog razdoblja kako je to navedeno u Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, … Član 13. st. 2. i 4.

Sastav i kvorum Vijeća

2. Sastav članova s pravom glasa Vijeća Bosne i Hercegovine čini dvadeset pet (25) članova; osam (8) međunarodnih članova i sedamnaest (17) domaćih članova Vijeća.

4. Kvorum Vijeća Bosne i Hercegovine čini trinaest (13) članova ukoliko drugačije nije određeno Zakonom.» 17. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 29/00) «Upravna nadležnost Član 14. st. 1. i 2. tačka a) (1) Sud je nadležan da odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih akata, odnosno kada se radi o upravnoj šutnji, institucija Bosne i Hercegovine i njenih organa, javnih agencija, javnih korporacija, institucija Distrikta Brčko i drugih organizacija utvrđenih zakonom države Bosne i Hercegovine, donesenih u vršenju javnih ovlaštenja.

(2) Sud je naročito nadležan da:

a) ocjenjuje zakonitost pojedinačnih i općih izvršnih upravnih akata donesenih na osnovu državnog zakona, pri vršenju javnih funkcija organa vlasti Bosne i Hercegovine iz stava 1. ovog člana, za koje zakonom nije predviđeno sudsko ispitivanje;»

18. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 19/02) «Član 4.

Institucije Bosne i Hercegovine, u smislu ovog zakona, su: ministarstva Bosne i Hercegovine i njihovi organi, javne agencije, javne korporacije, institucije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine koje vrše javne ovlasti, koje su Ustavom Bosne i Hercegovine određene u nadleštvo Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: mjerodavna institucija).

Član 6.

Sud odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih akata institucija Bosne i Hercegovine iz člana 4. ovog zakona.»

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U svojoj prijašnjoj praksi Ustavni sud je već zaključio da «u pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca koji vodi VSTV, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTV odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTV, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'nezavisnim i nepristranim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije." Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati "presudama, odnosno odlukama" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, za koje Ustavni sud ima nadležnost da ih razmatra. Ustavni sud smatra da se odredba člana 44. stav 6. Zakona o VSTV, kojom je propisano da su odluke Drugostepene komisije konačne i obavezujuće i da ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudskog postupka, ne može tumačiti tako da se njom uskraćuje navedena nadležnost Ustavnog suda (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine, koja je objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 73/05 od 18. oktobra 2005. godine).

22. Osporenim rješenjima Suda BiH su odbačene žalba i tužba protiv osporene odluke VSTV BiH, pa slijedi da to nisu bili djelotvorni pravni lijekovi. Prema tome, konačna odluka za apelanticu je osporena odluka VSTVBiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu odluku apelantica je primila 2. juna 2004. godine a apelacija je podnesena 29. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantica osporava navedene odluke, smatrajući da su joj pobijanim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b. i d, člana

13. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

26. Član 6. st. 1. i 3. tač. b. i d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;»

27. Ustavni sud u svojoj prijašnjoj praksi već je zaključio da je disciplinski postupak koji se vodi pred VSTVBiH i čiji je rezultat sankcija smjenjivanje sa funkcije sudije prema svojoj suštini izjednačen sa postupkom u kojem se «utvrđuje krivična optužba» (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine). Prema tome, i u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije je primjenjiv.

28. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, povredi pravila postupka, povredi odredaba materijalnog prava i neosnovano izrečenoj sankciji. Apelantica ističe da nikada nije saslušana, niti joj je prije podnošenja optužnice omogućeno da dâ izjavu i priloži dokaze, da je njen branilac imao samo dva dana za pripremanje odbrane, da nijedan dokaz koji je išao u prilog apelantici nije preveden na engleski jezik, da nije dopušteno da se saslušaju dva svjedoka koje je predložila u vezi sa okolnostima dobivanja stana, da je retroaktivno primijenjen zakon na njenu štetu. Dalje navodi da nije pozvana na sjednicu VSTVBiH kao cjeline održanu 17. maja 2004. godine, da na toj sjednici VSTVBiH nije bilo kvoruma, te da joj je i pobijanim rješenjima Suda BiH uskraćeno pravo na pravično suđenje i korištenje prava na djelotvoran pravni lijek.

29. Ustavni sud napominje da u principu nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

30. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

31. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

32. Ustavni sud smatra da se svi navedeni principi odnose i na konkretan slučaj, bez obzira na to što osporene odluke nije donio sud, već VSTVBiH, kao tijelo, odnosno samostalan organ, čiji je status Ustavni sud objasnio u ovoj odluci.

33. Povodom apelanticinog prigovora da je disciplinski postupak vođen, a da nikada nije saslušana, niti joj je prije podnošenja optužnice omogućeno da dâ izjavu i priloži dokaze, uvidom u pobijanu odluku Prvostepene disciplinske komisije proizlazi da je postupak započeo 29. augusta 2003. godine, kada je Ured disciplinskog tužioca podnio disciplinsku optužnicu Prvostepenoj disciplinskoj komisiji. Apelantica je 11. septembra 2003. godine dostavila odgovore na disciplinsku optužnicu, a 29. septembra 2003. godine apelantica je dostavila i dodatni odgovor. Ured disciplinskog tužioca je 31. oktobra 2003. godine dostavio odgovor apelantici u vezi sa njenim odgovorom na optužnicu, a 7. novembra 2003. godine i odgovor na apelanticin dodatni odgovor. Glavna rasprava je odgađana dva puta, 9. i 16. marta 2004. godine, zbog toga što se apelantica nije odazvala i nije prisustvovala raspravi. Nakon svakog odgađanja rasprave, na traženje Prvostepene disciplinske komisije, apelantica je dostavljala ljekarska uvjerenja. Glavna rasprava je održana 22. marta 2004. godine kojoj je prisustvovao apelanticin branilac. Osim navedenog, apelantica je 11. maja 2004. godine, u prisustvu svog branioca, na raspravi pred Drugostepenom disciplinskom komisijom obrazlagala navode svoje žalbe uložene protiv odluke Prvostepene disciplinske komisije.

34. U vezi sa apelanticinim prigovorom da je njen branilac imao samo dva dana da pripremi odbranu, jer je punomoć za zastupanje dala 17. marta 2004. godine, Ustavni sud uočava da je disciplinski postupak otpočeo 29. augusta 2003. godine i da je apelantica od početka bila upoznata i uključena, te da joj je tokom postupka data razumna mogućnost da iznese svoje stavove i odbranu u toku disciplinskog postupka u kojem je i lično učestvovala.

35. U vezi sa prigovorom da nisu prevedeni dokumenti na engleski jezik, Ustavni sud uočava da je Drugostepena disciplinska komisija razmatrala apelanticine žalbene navode u vezi sa tom okolnošću i ocijenila ih neosnovanim, ističući da su svi dokumenti bili prevedeni pismeno, usmeno ili elektronskom poštom, što je bilo nužno zbog obimnosti materijala, tako da su svi članovi Komisije bili upoznati sa sadržajem ovih dokumenata. Svoje navode o prijevodu ključnih dokumenata koji idu njoj u prilog apelantica ničim nije potkrijepila, te su kao takvi paušalni.

36. Apelantica tvrdi da joj tokom disciplinskog postupka nije bilo omogućeno da se saslušaju dva svjedoka odbrane koji bi doprinijeli rasvjetljavanju okolnosti vezanih za dobivanje stana. Ustavni sud podsjeća da opći koncept jednakosti strana u postupku, sadržan u članu 6. Evropske konvencije, koji čini sastavni dio člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, uključuje pravo svake strane u postupku na razumnu mogućnost da iznese svoj predmet pred sudom pod uvjetima koji ga neće staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu.

37. Ustavni sud ukazuje da sudovi nisu obavezni da pozovu sve svjedoke ukoliko se ne smatra da su bitni za konkretan predmet (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ankel protiv Švicarske, presuda od 23. oktobra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, stav 38). Da bi se ustanovila povreda apelantovog prava na pozivanje svjedoka, apelant mora dokazati da je pozivanje svjedoka bilo neophodno za utvrđivanje istine i da je nepozivanje svjedoka prejudiciralo apelantov predmet (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Švicarske, 28, Odluke i izvještaji, stav 136).

38. U konkretnom predmetu uvidom u odluku Drugostepene disciplinske komisije, pod tačkom deset, navedeno je da su sve okolnosti u vezi kojih je predloženo saslušanje svjedoka utvrđene u prvostepenom postupku, a nisu ni relevantne u odnosu na učinjeni prekršaj.

39. Ustavni sud smatra da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, sud treba da ocijeni da li su izjave predloženih svjedoka relevantne za predmet i da li one mogu da ponude korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitanjima. Osim toga, prvostepeni i drugostepeni sudovi su dužni da ocijene kvalitet dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud. Apelantica je imala mogućnost da izjavi žalbu protiv odluke Prvostepene disciplinske komisije i o njenoj žalbi je odlučivala Drugostepena disciplinska komisija u drugačijem sastavu, a u konačnici VSTVBiH, kao kolektivno tijelo, potvrdilo je donesenu odluku.

40. U vezi sa apelanticinim prigovorom u kojem iznosi da je imenovana za sutkinju Suda BiH 8. maja 2002. godine odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, a da je Zakon o VSTV BiH donesen Odlukom Visokog predstavnika za BiH broj 167/02 od 23. maja 2002. godine, ističući da se odredbe navedenog zakona ne mogu retroaktivno primjenjivati na konkretan slučaj, Ustavni sud uočava da je tačna činjenica da je Zakon o VSTVBiH donesen poslije 8. maja 2002. godine, kada je apelantica imenovana za sutkinju Suda BiH. Međutim, u disciplinskom postupku apelantica je proglašena odgovornom prema tri osnova (član 40. tač. 17, 20. i 21), ne samo za davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u prijavnim obrascima za imenovanje na mjesto sutkinje nego i za ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije i ispoljeno ponašanje koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva. U postupku su primijenjene određene zakonske odredbe koje, između ostalog, propisuju da je sudija dužan da postupa u skladu sa zahtjevima i standardima u pogledu davanja informacija, dokumenata i drugih materijala u vezi sa određenim provjeravanjem. Propisani kriteriji se jednako primjenjuju i na izabrane nosioce sudskih funkcija, kod kojih se podrazumijeva kontinuirana provjera rada, informacija i podataka vezanih za nosioce sudskih funkcija. U tom smislu Ustavni sud smatra da nema elemenata za retroaktivnu primjenu zakona kada odrazi određenog ponašanja štete ugledu sudijske funkcije i dovode u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva.

41. Prema čl. 14. i 44. stav 7. Zakona o VSTVBiH, većina članova VSTVBiH čini kvorum. VSTVBiH donosi odluke većinom glasova svih članova koji su prisutni i koji glasaju, ne ubrajajući članove koji se izuzimaju od glasanja, ukoliko nije drugačije propisano zakonom. U slučajevima kada Drugostepena disciplinska komisija predloži disciplinsku sankciju smjenjivanja, takav prijedlog mora se uputiti VSTVBiH kao cjelini, koje mora potvrditi odluku većinom glasova u skladu s primjenjivim odredbama o kvorumu. Prema članu 13. stav 4. Poslovnika visokih sudskih i tužilačkih vijeća, kvorum VSTVBiH čini trinaest članova ukoliko nije drugačije određeno zakonom.

42. Iz dokaza u spisima (zapisnik sa sjednice VSTVBiH održane 17. maja 2004. godine) proizlazi da je sjednici VSTVBiH prisustvovalo šesnaest članova, od kojih je usvojeno izuzimanje jednog člana. U ukupnom broju od petnaest članova sjednici je prisustvovalo pet članova koji se izuzimaju od glasanja, jer su ranije učestvovali u Prvostepenoj i Drugostepenoj disciplinskoj komisiji. U zapisniku je konstatirano da je odluka donesena jednoglasno.

43. Ustavni sud uočava da je samo deset članova (ne trinaest članova koliko čini kvorum) imalo pravo da glasa. Dakle, kvorum od trinaest članova koji su prisutni i koji mogu da glasaju nije bio ispunjen. Međutim, iz navedenih odredaba o kvorumu proizlazi da je potrebno da najmanje sedam članova VSTVBiH (većina od minimalnog broja koji čini kvorum) glasa za neku odluku da bi se ta odluka mogla smatrati legitimnom odlukom VSTVBiH. Pobijana odluka je donesena jednoglasno, odnosno svih deset članova koji su bili prisutni i koji su mogli da glasaju usvojili su pobijanu odluku, dajući joj na taj način propisani legitimitet.

44. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b. i d. Evropske konvencije.

Ostali navodi

45. S obzirom na zaključak u pogledu kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b. i d. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud, u okviru nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležan je da razmatra odluke VSTVBiH donesene u disciplinskom postupku, kao tijela koje se može smatrati «nezavisnim i nepristranim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona» u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se takve odluke ovog tijela moraju smatrati «presudama, odnosno odlukama» u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-662/04 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio