Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-664/04 (Z. U.)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-664/04

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 664/04, rješavajući apelaciju Zlatka Ungera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatka Ungera podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1030/03 od 23.

aprila 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1104/02 od 10. februara 2003. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zlatko Unger (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 29. jula 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1030/03 od 23. aprila 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1104/02 od 10. februara 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Mirnesa Ajanovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 14. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju su dostavili Kantonalni sud 19. aprila 2005. godine, Općinski sud 20. aprila 2005. godine i tužilac 9. maja 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. oktobra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-1104/02 od 10. februara 2003. godine utvrđeno je da je apelant, na ime nematerijalne štete, dužan tužiocu isplatiti iznos od 20.000 KM, u roku od 15 dana po prijemu presude pod prijetnjom izvršenja.

7. U toku postupka povodom tužiočeve tužbe protiv apelanta radi naknade nematerijalne štete utvrđeno je da je apelant 1. aprila 2002. godine podnio pismenu prijavu Privremenoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine u kojoj tvrdi da je tužilac dvostruki korisnik stanova u Tuzli, u ul. Narodnog fronta broj 93/5, stan broj 80, površine 44 m², i stana u naselju Stupine B-11, drugi sprat, stan broj 8, površine 55 m². Izvođenjem i ocjenom dokaza Općinski sud je utvrdio da je navedena prijava neistinita, da je njena sadržina netačna, a da je podnesena s ciljem pokušaja da se nanese šteta tužiocu na izborima koji su se održavali u oktobru 2002. godine, kao i sa ciljem da tužioca Privremena izborna komisija Bosne i Hercegovine izbriše sa kandidatskih lista. Općinski sud je utvrdio da neistinitost navedene prijave proizlazi iz činjenica koje su utvrđene saslušanjem stranaka i uvidom u materijalne dokaze koje su stranke dostavile sudu tokom postupka. Općinski sud je zaključio da tužilac u vrijeme podnošenja prijave Privremenoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine, a ni ranije, nije bio višestruki korisnik stanova u smislu noveliranog člana 11. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99 i 56/01).

8. Utvrđujući hronologiju tužiočevog korištenja stanova, Općinski sud je naveo da je tužilac stan u ul. Narodnog fronta broj 93, u Tuzli, površine 44 m², koristio od 1989. godine, da je 16. marta 1993. godine Rješenjem tadašnjeg Općinskog društvenog fonda za uređenje i korištenje građevinskog zemljišta, lokalne i nekategorizirane puteve (u daljnjem tekstu: Fond) broj 09/1-04-30 navedeni stan dodijeljen tužiocu, koji je istog dana zaključio i ugovor o korištenju stana u ul. Narodnog fronta broj 93 sa ranijim Javnim stambenim preduzećem u Tuzli. Općinski sud je utvrdio da je tužiočevo korištenje predmetnog stana ranije, odnosno prije ratnih okolnosti, bilo predmet provjere nadležne Općinske službe za stambene poslove u Tuzli i da iz zapisnika te službe, kako je naveo Općinski sud, proizlazi da su provjereni svi relevantni podaci vezani za korištenje predmetnog stana.

9. Općinski sud je utvrdio da je tužilac preko ugovornog odnosa sa Fondom, zaključenog 1. novembra 1993. godine, stan u ulici Narodnog fronta broj 93 predao Fondu na dalje raspolaganje (stan je 1. januara 1994. godine dodijeljen Seadu Zubčeviću, koji se uselio u stan i zaključio i ugovor o korištenju stana broj 388/94), a zauzvrat Fond je omogućio tužiocu da se useli u stan u ul. 15. maja broj 4, površine 66 m², uz obavezu da tužilac plati razliku u vrijednosti stana. S obzirom na to da se radilo o napuštenom stanu, prema rješenju Ministarstva za prostorno uređenje u Tuzli, tužilac se iselio iz predmetnog stana u kome je bio samo privremeni korisnik. Povodom izvršenja obaveza Fonda prema tužiocu koje su utvrđene ugovorom od 1. novembra 1993. godine, nakon što je tužilac pokrenuo postupak kod Općinskog suda protiv Javnog preduzeća Direkcija za obnovu i izgradnju u Tuzli (u daljnjem tekstu: Direkcija), pravnog sljednika prijašnjeg Fonda, Direkcija je ugovorila i tužiocu Rješenjem broj 09-541 od 12. aprila 2001. godine dodijelila na trajno korištenje stan u naselju Stupine B-11, 2. sprat, stan broj 8, površine 55 m². Tužilac je 17. aprila 2001. godine zaključio i ugovor o korištenju predmetnog stana. Dodjela stana predstavljala je ispunjenje obaveze iz ugovora od 1. novembra 1993. godine. Navedene podatke potvrdila je i Komisija za kontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stanova Tuzla uvjerenjem broj 05-02/8-23-2133/01 od 12. februara 2002. godine.

10. Općinski sud je utvrdio da navedene činjenice ukazuju da je sadržaj apelantove prijave Privremenoj izbornoj komisiji od 1. aprila 2002. godine bio neistinit i netačan. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da sud smatra da je apelant prijavu Privremenoj izbornoj komisiji podnio u svoje ime, bez obzira na to što je u prijavi naznačeno da je dostavlja Služba za inspekcijske poslove i što je prijavu potpisao apelant u svojstvu pomoćnika općinskog načelnika. Općinski sud smatra da ne stoje apelantove tvrdnje da je podnošenjem prijave obavljao svoju dužnost, jer je sud stekao uvjerenje da je podnošenje prijave posljedica sukoba koje parnične stranke imaju odranije u obavljanju svojih funkcija u općinskim organima, o čemu svjedoče tekstovi u objavljenim dnevnim listovima: «Oslobođenju» i «Jutarnjim novinama» od 4. maja 2002. godine (čije su fotokopije priložene u sudski spis), posebno kada se ima u vidu da su obje strane članovi parlamentarnih stranaka, a tužilac je predsjednik jedne od njih. Sud je utvrdio da je apelant odgovoran za štetu nanesenu tužiocu, jer se i sam u novinskim člancima izjašnjavao o činjenicama vezanim za tužiočevo stanarsko pravo, propustivši pri tome da prethodno utvrdi istinu, za što je imao mogućnosti, odnosno iznosio neistinu u vezi s tim čime su povrijeđeni ugled i čast tužioca. Prijava je osnovana na neistinitim podacima koji su dalje objavljeni u javnim glasilima, čime je u javnosti pobuđeno nepoštivanje tužioca što nužno pretpostavlja trpljenje intenzivne duševne boli u dužem vremenskom periodu. Smatrajući da tužilac ima pravo na naknadu nematerijalne štete, imajući u vidu da su ugled i čast neprocjenjiva lična dobra, sud je primjenom čl. 154, 155. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) donio pobijanu presudu.

11. Kantonalni sud u Tuzli, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Presude Općinskog suda broj P-1104/02 od 10. februara 2003. godine, apelantovu žalbu je djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i dosuđeni iznos naknade za nematerijalnu štetu smanjio sa 20.000 KM na 2.000 KM.

12. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da nisu osnovani apelantovi navodi da je Općinski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 13. prijašnjeg ZPP, jer razlozi dati u obrazloženju pobijane presude nisu u suprotnosti sa navedenim materijalnim dokazima. Općinski sud je potpuno i istinito utvrdio sve činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Pri tome je ocijenio sve dokaze prema svom uvjerenju pojedinačno i međusobno povezane, a na osnovu rezultata cjelokupnog postupka podrobno i ubjedljivo interpretirao ocjenu dokaza, iznio logičnu i kritičku analizu svakog dokaza posebno i, prema ocjeni Kantonalnog suda, bez proizvoljnosti, samovolje ili greške u zaključivanju. U vezi sa ukazivanjem u žalbi da se radi o nezakonitom postupanju tužioca, kao i davalaca stanova na korištenje, te na nezakonito postupanje organa, Kantonalni sud je naveo da to nije predmet konkretne parnice, niti prigovori na nezakonita postupanja utječu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Pozivanje na Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne utječe na pravilnost pobijane presude, jer su nadležne službe Općine i Kantona u postupku, odnosno u postupanju po zaključenom ugovoru tužioca sa Fondom, odnosno po zaključenom sporazumu sa pravnim sljednikom Fonda, imale u vidu relevantne odredbe navedenog imovinskog zakona.

13. Ukazivanje u žalbi da su razlozi za podnošenje prijave od 1. aprila 2002. godine loša stambena situacija u Službi za inspekcijske poslove Općine Tuzla, u kojoj je apelant rukovodilac, ne opravdava apelanta da iznosi neistinite i netačne podatke, niti navedene tvrdnje mogu osloboditi apelanta od utvrđene odgovornosti za štetu koju je pretrpio tužilac.

14. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je dosuđivanje naknade za neimovinsku štetu zakonito i pravilno, jer je Općinski sud pravilno utvrdio da postoji apelantova odgovornost za nastalu štetu tužiocu koja se manifestirala nanošenjem psihičkog bola (član 155. ZOO), te povredom ugleda, časti, slobode i prava ličnosti (član 200. stav 1. ZOO), iznošenjem navedenih neistinitih i netačnih tvrdnji koje su se dalje iznosile u velikom broju dnevnih novinskih članaka u više dnevnih izdanja, kao i u sedmičnim izdanjima koja su sadržana u spisu. Međutim, dosuđeni iznos za naknadu štete nije srazmjeran apelantovim radnjama i štetnim posljedicama koje je trpio tužilac, te se dosuđeni iznos za nematerijalnu štetu ukazuje previsokim i neadekvatnim u odnosu na pretrpljene posljedice. Kantonalni sud je ocijenio (imajući u vidu da je tužilac, i pored prijave, učestvovao na izborima, nije skinut sa kandidatskih lista) da bi pravična novčana naknada u konkretnom slučaju bila adekvatna i primjerena iznosu od 2.000 KM. Pri određivanju ovog iznosa Kantonalni sud je imao u vidu i Odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu broj CH/02/12470 od 7. novembra 2003. godine.

15. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, rješavajući tužiočevu reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1030/03 od 23. aprila 2004. godine, donio je Presudu broj Rev- 556/04 od 5. jula 2005. godine kojom je odbio tužiočevu reviziju kao neosnovanu. Umjesto posebnog obrazloženja, primjenom člana 376. ranije važećeg ZPP, a koji se primjenjuje prema odredbama člana 456. sada važećeg ZPP, Vrhovni sud se pozvao na razloge iznesene u drugostepenoj presudi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu koja su zaštićena članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nepravilnu procjenu dokaza i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da je ponudio svjedoke i niz dokaza koje nadležni sud nije razmotrio, niti prihvatio da sasluša svjedoke u vezi sa okolnosti da je tužilac 1993. godine neovlašteno ušao u tuđi stan, jer svoj stan ranije nikad nije imao, da je dobio rješenje o dodjeli stana od nenadležnih subjekata, da je manipulirao sa dva rješenja o dodjeli stana pod istim datumom – akt broj 09-541 od 12. aprila 2001. godine. Nakon toga stan je otkupio pod sumnjivim okolnostima, i to nakon isteka određenih rokova. Apelant ističe da je tužilac u kraćem vremenskom razdoblju istovremeno «imao na korištenju dva stana od tri stana, koliko je faktički mijenjao». Apelant navodi da je prijavu pisala Služba za inspekcijske poslove Općine Tuzla, a da je u toku vođenja postupka stupio na snagu Zakon o zaštiti od klevete, prema kojem je Općinski sud morao ustupiti konkretan predmet Kantonalnom sudu.

b) Odgovori na apelaciju

17. Kantonalni sud pobija navode apelacije i ističe da su pobijane presude pravilne i zakonite. Sud ostaje pri obrazloženju koje je dao u svojoj odluci, smatrajući da pobijanom presudom nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, posebno donošenjem pobijane presude nisu povrijeđena ustavna prava na koja apelant neosnovano ukazuje u apelaciji. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud je obavijestio Ustavni sud da je 15. jula 2004. godine kompletan spis broj P-1104/02, povodom revizije koju je izjavio tužilac na Presudu Kantonalnog suda broj Gž- 1030/03, dostavio Vrhovnom sudu, te da iz navedenih razloga nije u mogućnosti dati odgovor na apelaciju.

19. U odgovoru na apelaciju tužilac pobija navode apelacije i ističe da je apelant u toku postupka ostvario svoja prava, imao je korektno i fer saslušanje i bilo mu je omogućeno da iznosi argumente koji su bitni za tužbu. Tužilac predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92,13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase: «Šteta Član 155.

Šteta je…, i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Novčana naknada Član 200. st. 1. i 2.

(1)… za pretrpljene duševne bolove zbog…povreda ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, … ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu (…).»

21. Zakon o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» broj 59/02) Član 16. stav 4.

« (4) Parnični postupak koji se odnosi na pitanja uređena ovim zakonom, koji je pokrenut i nije pravosnažno okončan do dana stupanja na snagu ovog zakona, nastavit će se u skladu sa zakonom koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, ako to nije na štetu tuženog.»

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1030/03 od 23. aprila 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je presudu Kantonalnog suda primio 3. juna 2004. godine, a apelaciju je podnio 29. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne sumnja da je predmetni slučaj građansko-pravne prirode. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).

30. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, nepravilnoj procjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

31. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

32. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

33. Sva ljudska prava mogu iziskivati građansko-pravnu zaštitu, između ostalog, kada se povreda može opredijeliti kao prouzrokovanje štete nastale neposredno time što se neko osjeća ozbiljno pogođenim bilo zbog povrede njegove stroge lične sfere, bilo zbog daljnje posljedice, žalosti, patnje ili neke druge neprijatnosti kada je pravo ličnosti povrijeđeno.

34. Zakonom o obligacionim odnosima propisano je da štetu predstavlja, između ostalog, i nanošenje drugome psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Istim zakonom propisano je da će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog, između ostalog, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju.

35. U vezi sa apelantovim prigovorom da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, kao i da su nepravilno procijenjeni dokazi, te da nisu saslušani predloženi svjedoci, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud uočava da je tokom postupka Općinski sud odbio apelantove prijedloge za saslušanje svjedoka, smatrajući da su materijalni dokazi koje su stranke tokom postupka dostavile dovoljni za donošenje odluke. Ustavni sud smatra da sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitanjima, te da je na sudu da ocijeni da li su izjave predloženih svjedoka relevantne za predmet i da li one mogu da ponude korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tome da nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, a s tim u vezi i nepravilna procjena dokaza, neosnovani. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je sudska procjena dokaza u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.

36. Također, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su Kantonalni sud i Općinski sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Osim toga, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan.

37. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. U okviru zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije koji se odnose na navodnu povredu prava iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa proizvoljna i da krši principe pravičnog suđenja.

40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-664/04 (Z. U.) | Sudska praksa | Aktio