Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-861/04 (M. L.)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekid postupka
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-861/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine, u predmetu broj AP-861/04, rješavajući apelaciju Mare Lukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Lukić, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Općinskog suda u Sarajevu u predmetu, broj P-1760/01, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Lukić, podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru, broj O-181/00 od 9. oktobra 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mara Lukić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Vogošće, podnijela je, 13. i 25. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Općinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) u predmetu, broj P-1760/01, te protiv rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj O-181/00 od 9. oktobra 2000. godine.

Dopustivost prima facie

2. Apelantica navodi da je preduzeću UNIS-PRETIS iz Vogošće (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijela zahtjev za otkup stana na kom je nosilac stanarskog prava, koji se nalazi u Vogošći u ul. Jošanička broj 4. Obzirom da od navedenog preduzeća nije dobila saglasnost za otkup predmetnog stana, apelantica je podnijela tužbu tražeći da sud donese presudu kojom će tuženog obavezati da sa njom zaključi ugovor o otkupu stana. Apelantica navodi da sud nije donio meritornu odluku o njenoj tužbi, jer su se u postupak umiješali daljnji rođaci, a advokat koji je zastupao u međuvremenu je umro. Apelantica smatra da su povrijeđena njena ustavna prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

3. Uvidom u spis Općinskog suda, broj P-1760/01, utvrđeno je slijedeće: a) apelantica je podnijela tužbu protiv tuženog, 7. novembra 2001. godine, radi priznanja prava na otkup stana; b) Općinski sud je, 13. novembra 2001. godine, pozvao apelanticu da uredi predmetnu tužbu, tj. da dostavi dokaze kojima potkrepljuje svoj tužbeni zahtijev, dok je apelantica, 23. januara 2002. godine, tražila od suda produženje roka za uređenje predmetne tužbe; c) pred Općinskim sudom zakazivane su rasprave po datumima kako slijedi: 28. marta, 14. maja i 5. jula 2002. godine; 19. marta, 19. juna, 2. oktobra i 26. novembra 2003. godine; 23. juna, 21. septembra i 28. oktobra 2004. godine; 31. januara i 1. juna 2005. godine; d) apelantica nije pristupila na raspravu 19. juna 2003. godine, iako je bila uredno pozvana; e) tokom postupka tuženi je izjavio da apelantici ne osporava pravo na otkup stana, te da je sa istom zaključio ugovor o otkupu, međutim prvo treba riješiti pitanje spora koji se vodi radi poništenja ugovora o otkupu stana zaključenog između apelantice i tuženog, koji je pokrenuo apelanticin pastorak i koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem, P-2755/02; f) uvidom u rješenje Općinskog suda, broj P-2755/02 od 26. januara 2004. godine (spor koji se vodi po tužbi apelanticinog pastorka), utvrđeno je da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom, obzirom da je nastupilo mirovanje postupka, a ni jedna stranka u zakonom predviđenom roku nije podnijela prijedlog za nastavak postupka; i g) na raspravi održanoj, 1. juna 2005. godine, na saglasan prijedlog apelantice i tuženog, odlučeno je da se prekine postupak u predmetu, broj P-1760/01 (postupak koji se vodi po tužbi apelantice), do stavljanja klauzule o pravosnažnosti na rješenje Općinskog suda, broj P-

2755/02 (spor koji se vodi po tužbi apelanticinog pastorka radi poništenja ugovora o otkupu stana zaključenog između apelantice i tuženog), jer navedeni postupak predstavlja prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari, a okončan je rješenjem kojim se tužba smatra povučenom.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

5. Ustavni sud smatra da se sudski postupak pred Općinskim sudom u predmetu, broj P-

1760/01, ne završava zbog ponašanja apelantice, iz razloga što je apelantica tražila prekid postupka do stavljanja klauzule o pravosnažnosti na rješenje Općinskog suda, broj P-2755/02 od 26. januara 2004. godine, obzirom da konačno rješenje tog postupka predstavlja prethodno pitanje u ovom postupku. S tim u vezi, naglašava se da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku, kao i okončanje postupka u razumnom roku, zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, broj 11541/85, od 12. aprila 1989. godine, OI 70). Ustavni sud se poziva i na svoju odluku, broj AP-519/04 od 22. jula 2005. godine, gdje je također utvrđeno da se postupak ne okončava u razumnom roku zbog ponašanja apelanta kao strane koja učestvuje u njemu. Osim toga, naglašava se da je Ustavni sud donio odluku, broj AP-542/04 od 13. oktobra 2005. godine, gdje je odbacio apelaciju kao prima facie neosnovanu, iz razloga što je apelantica tražila prekid predmetnog postupka, a u apelaciji se žalila da se u tom postupku ne donosi odluka u razumnom roku. Takva situacija, po mišljenju Ustavnog suda, postoji i u konkretnom slučaju, obzirom da se i ovdje apelantica žali na nedonošenje odluke u razumnom roku, a prethodno je tražila prekid postupka.

6. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, utvrđeno činjenično stanje ukazuje da se ni na koji način ne može opravdati tvrdnja da postoji kršenje ustavnih prava, obzirom da se predmetni sudski postupak ne završava usljed ponašanja apelantice, zbog čega je predmetna apelacija očigledno (prima facie) neosnovana u dijelu koji se odnosi na donošenje odluke u razumnom roku od strane Općinskog suda u predmetu, broj P-1760/01. S tim u vezi, napominje se da nema potrebe ulaziti ni u razmatranje apelanticinih navoda o povredi prava na zabranu diskriminacije i imovinu, obzirom da apelantica povrede tih prava izvodi iz povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, za šta je prethodno konstatovano da je prima facie neosnovano. Iscrpljivanje pravnih lijekova

7. Apelantica se žali i na rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda, broj O-181/00 od 9. oktobra 2000. godine. U pouci o pravnom lijeku navedeno je, da se protiv ovog rješenja o nasljeđivanju može izjaviti žalba Okružnom sudu u Banja Luci, u roku od 15 dana od dana prijema. U spisu nema dokaza da je apelantica izjavila žalbu protiv rješenja Osnovnog suda, broj O-181/00 od 9. oktobra 2000. godine.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glase:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.“

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;“

9. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, apelantica nije izjavila žalbu Okružnom sudu u Banja Luci, na rješenje Osnovnog suda, broj O-181/00 od 9. oktobra 2000. godine. Žalba predstavlja djelotvoran pravni lijek, koji se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Obzirom da u konkretnom slučaju žalba nije izjavljena, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-861/04 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio