Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1146/04 (Z. L.)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Protek roka
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1146/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine, u predmetu broj AP-1146/04, rješavajući apelaciju Zehnire Lojo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 4. i 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zehnire Lojo, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, br. Gž-764/99 od 20. oktobra 2004. godine i Gž-478/98 od 20. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zehnire Lojo, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-193/00 od 25. januara 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-764/99 od 23. septembra 1999.

godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-478/98 od 15.

oktobra 1998. godine, presude Osnovnog suda I u Sarajevu, broj P/II- 997/89 od 26. februara 1997. godine, rješenja Općinskog suda I u Sarajevu, br. P-997/89-II od 16. aprila 1998. godine i P/II-997/89 od 8. oktobra 1996. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zehnire Lojo, podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj P-II- 375/99 od 3. februara 2004. godine, jer je je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zehnira Lojo (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Njemačke, podnijela je, 30. decembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-193/00 od 25. januara 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-764/99 od 23. septembra 1999. godine, rješenja Kantonalnog suda, br. Gž-764/99 i Gž-478/98 oba od 20. oktobra 2004. godine, rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-478/98 od 15. oktobra 1998. godine, presude Osnovnog suda I u Sarajevu, broj P/II- 997/89 od 26. februara 1997. godine, rješenja Općinskog suda I u Sarajevu, broj P-997/89-II od 16. aprila 1998. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj P-II-375/99 od 3. februara 2004. godine.

2. Osnovni sud I u Sarajevu je rješenjem, broj P/II-997/89 od 8. oktobra 1996. godine, po prijedlogu apelantice, prekinuo postupak pokrenut tužbom njenog tadašnjeg supruga radi razvoda braka. Nakon toga, isti sud je presudom, broj P/II-997/89 od 26. februara 1997. godine, razveo brak između apelantice i njenog supruga, te odlučio o povjeravanju i izdržavanju njihovog malodobnog djeteta, na način što je malodobno dijete povjerio na odgoj, vaspitanje i izdržavanje apelantici kao zakonskoj zastupnici, uz obavezu oca da na ime izdržavanja malodobnog djeteta doprinosi mjesečno 20% od ostvarene mjesečne zarade. Isti sud je na ovu presudu stavio klauzulu pravosnažnosti, 25. aprila 1997. godine, a naknadno je utvrdio da apelantica nije primila presudu, pa je rješenjem, broj P/II -997/89 od 16. aprila 1998. godine, klauzula pravosnažnosti ukinuta.

3. Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-478/98 od 15. oktobra 1998. godine, koje je kasnije ispravljeno u pogledu datuma donošenja, rješenjem broj Gž-478/98 od 20. oktobra 2004. godine, tako da stoji datum donošenja 16. april 1998. godine, potvrdio rješenje prvostepenog suda u pogledu ukidanja klauzule pravosnažnosti, a u pogledu prekida postupka rješenje ukinuo, uz obrazloženje da se parnica nije mogla prekinuti u toj fazi postupka, te je naloženo da se postupak pred prvostepenim sudom nastavi po zakonu.

4. Apelantica je protiv presude, broj P/II-997/89 od 26. februara 1997. godine, izjavila žalbu, koja je presudom Kantonalnog suda, broj Gž-764/99 od 23. septembra 1999.godine, djelomično usvojena. Naime, prvostepena presuda je u dijelu u kojem je odlučeno o visini izdržavanja malodobnog djeteta ukinuta i vraćena prvostepenom sudu na ponovni postupak, iz razloga što je materijalno pravo pogrešno primijenjeno pa u odluci nije uspostavljena obaveza oca u pogledu početka roka od kojeg teče pravo na izdržavanje malodobnog djeteta. Dio odluke kojom je brak razveden potvrđen je, tako da je prvostepena presuda postala pravosnažna danom donošenja drugostepene presude..

5. U ponovnom postupku prvostepeni sud je, odlučujući o visini izdržavanja za malodobno dijete, bez rasprave zbog neprisustva parničnih stranaka, donio rješenje, broj P-II-375/99 od 3. februara 2004. godine, kojim tužbu smatra povučenom. Ovo rješenje ukinuto je rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-919/05 od 8. avgusta 2005. godine, kojim je predmet vraćen na ponovni postupak. Ovaj postupak je i dalje u toku.

6. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-764/99 od 23. septembra 1999.godine, izjavila reviziju, koju je Vrhovni sud rješenjem, broj Rev-193/00 od 25. januara 2001. godine, odbacio kao nedopuštenu, obzirom na vrstu spora.

7. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena sljedeća ustavna prava: pravo da ne bude podvrgnuta torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3. b). Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k). Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacija očigledno (prima faciae) nedopuštena

8. Apelantica osporava rješenja Kantonalnog suda, br. Gž-764/99 i Gž-478/98 oba od 20. oktobra 2004. godine. Rješenjem, broj Gž-764/99, ispravljen je uvod presude Kantonalnog suda, broj Gž-764/99 od 23. septembra 1999. godine, u odnosu na pogrešno upisani broj odluke, a rješenjem, broj Gž-478/98, ispravljeno je rješenje Kantonalnog u pogledu datuma donošenja odluke.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu zagarantovanih prava i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima faciae dokazi, koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. gopdine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se odnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema opravdan zahtjev.

11. Apelantica smatra da je donošenjem navedenih odluka u konkretnom slučaju, došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povrede prava lica da ne bude podvrgnuto torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3 b). Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjima, kojima su samo izvršene ispravke ranije donesenih odluka, nije izvršeno miješanje u pravo apelantice na imovinu, niti je apelantica zbog takvog postupanja suda mogla biti podvrgnuta torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju, a nezadovoljstvo apelantice ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa ovim ustavnim pravima. Apelantica, dakle, ne nudi činjenice, niti dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3. b) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima faciae)neosnovani.

Protekao rok za podnošenje apelacije

12. Apelantica osporava i slijedeće odluke: rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-193/00 od 25. januara 2001. godine, presudu Kantonalnog suda, broj Gž-764/99 od 23. septembra 1999. godine, rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-478/98 od 15. oktobra 1998. godine, presudu Osnovnog suda I u Sarajevu, broj P/II-997/89 od 26. februara 1997. godine, rješenje Osnovnog suda I u Sarajevu, broj P/II-997/89 od 8. oktobra 1996. godine i rješenje Općinskog suda I u Sarajevu, broj P- 997/89-II od 16. aprila 1998. godine.

13. Prilikom ispitivanja ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

14. Navedene odluke donesene su u postupku koji je pokrenut tužbom apelantičinog supruga radi razvoda braka i povjeravanja i izdržavanja njihovog malodobnog djeteta. Ustavni sud zaključuje da je konačna odluka u ovom postupku presuda Kantonalnog suda, broj Gž-764/99 od 23. septembra 1999. godine, kojom je odlučeno o žalbi apelantice protiv prvostepene presude Osnovnog suda I u Sarajevu, broj P/II-997/89 od 26. februara 1997. godine. Naime, reviziju apelantice protiv navedene presude Kantonalnog suda, broj Gž-764/99 od 23. septembra 1999. godine, Vrhovni sud je odbacio kao nedopuštenu rješenjem, broj Rev-193/00 od 25. januara 2001. godine. Slijedi, da je revizija bila nedjelotvoran pravni lijek.

15. Na osnovu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Apelantica je konačnu odluku Kantonalnog suda, broj Gž-764/99 od 23. septembra 1999. godine, primila svakako prije izjavljivanja revizije, a kako je odluka o reviziji donijeta 25. januara 2001. godine, a apelacija podnesena 30. decembra 2004. godine, proizilazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena po proteku roka propisanog za podnošenje apelacije iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno jer je protekao rok od 60 dana od kada je apelantica primila osporenu presudu Kantonalnog suda.

Apelacija je preuranjena

16. Apelantica osporava rješenje Općinskog suda u Sarajevu, broj P-II-375/99 od 3. februara 2004. godine.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnesu u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;»

18. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

19. U konkretnom slučaju, postupak radi izdržavanja malodobnog djeteta je u toku pred Općinskim sudom u Sarajevu, pa slijedi da je apelacija preuranjena. Naime, osporeno rješenje Općinskog suda u Sarajevu, broj P-II-375/99 od 3. februara 2004. godine, je ukinuto rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-919/05 od 8. avgusta 2005. godine, te predmet vraćen na ponovni postupak, koji je još u toku.

20. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 4. i 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko očigledno (prima faciae) neosnovana, ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, te ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom IV/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1146/04 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio