Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-539/05 (D. S.)
Odluka donesena 20. 12. 2005.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-539/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine, u predmetu broj AP-539/05, rješavajući apelaciju Dragana Stankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Stankovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kviz-83/02 od 21. decembra 2004. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-609/01 od 20. marta 2002. godine, i presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-151/00 od 24. oktobra 2001. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je, 9. marta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kviz-83/02 od 21. decembra 2004. godine, presude Vrhovnog suda, broj Kž-609/01 od 20. marta 2002. godine, i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-151/00 od 24. oktobra 2001. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj K-151/00 od 24. oktobra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Kž-609/01 od 20. marta 2002. godine, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 154. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 23. istog zakona.
3. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je presudom, broj Kviz-83/02 od 21. decembra 2004. godine, odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnio apelant protiv presude Kantonalnog suda, broj K-151/00 od 24. oktobra 2001. godine, i presude Vrhovnog suda broj Kž-609/01 od 20. marta 2002. godine.
4. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/1.i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te predlaže da Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda, broj Kviz-83/02 od 21. decembra 2004. godine, i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak ili da ukine presude Vrhovnog suda, broj Kviz-83/02 od 21. decembra 2004. godine, i Kž-609/01 od 20. marta 2002. godine i presudu Kantonalnog suda, broj K-151700 od 24. oktobra 2001. godine, i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
6. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u konkretnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpili sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
7. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-128/04 od 23. marta 2005. godine, tač. 7 i 8.).
8. Iz dosadašnje jurisprudencije Ustavnog suda i organa Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda slijedi da zahtjevi za zaštitu zakonitosti ne predstavljaju efektivne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka. Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-49/03 od 17. marta 2004. godine, i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35).
9. Dakle, u konkretnom slučaju zahtjev za zaštitu zakonitosti je neefektivan pravni lijek, koji ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije i koji apelant nije bio dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije. U konkretnom slučaju, konačnu odluku predstavlja presuda Vrhovnog suda, broj Kž-609/01 od 20. marta 2002. godine, obzirom da je tom odlukom riješeno o žalbi apelanata na prvostepenu presudu.
10. Presudu Vrhovnog suda, broj Kž-609/01 od 20. marta 2002. godine, apelant je dobio najkasnije 1. jula 2002. godine, kada je u odnosu na tu presudu podnesen zahtjev za zaštitu zakonitosti. Kako je apelantu najkasnije 1. jula 2002. godine uručena presuda Vrhovnog suda, broj Kž-609/01 od 20. marta 2002. godine, a apelacija podnesena Ustavnom sudu 9. marta 2005. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presuda Vrhovnog suda, broj Kž-609/01 od 20. marta 2002.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić