Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-913/04 (“Max music company” d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 20. 12. 2005.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Sloboda misli
- Ograničenja sloboda iz čl. 9 - interesi
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-913/04
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 913/04, rješavajući apelaciju «Max music company» d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija “Max music company” d.o.o. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-82/04 od 23. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-102/03 od 11. juna 2004. godine, u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Max music company” d.o.o. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-82/04 od 23. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-102/03 od 11. juna 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i član 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. “Max music company” d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. oktobra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-82/04 od 23. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-102/03 od 11. juna 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku, «Avaz» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Fahrudina Radončića (u daljnjem tekstu. drugotužitelj), zatraženo je 21. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužitelji su dostavili odgovor na apelaciju 11. marta 2005. godine, Kantonalni sud 22. marta 2005. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 7. oktobra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužitelji su protiv apelanta podnijeli tužbu jer je u novinama «San» broj 262 od 27. maja 2003. godine, čiji je on izdavač, objavljena slika drugotužitelja pored koje je bilo napisano: «Istražuje se poslovanje «Avaza» - Radončić je dužan državi 8 miliona maraka.» Apelant nije objavio demanti vijesti koju je naveo drugotužitelj. Tužitelji su tražili da se apelant obaveže da im isplati iznos od po 500.000 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi troškove postupka uz javno objavljivanje presude.
7. Presudom Kantonalnog suda broj P-102/03 od 11. juna 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev prvotužitelja da mu apelant isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 500.000,00 KM. Prema istoj presudi apelant je dužan da drugotužitelju naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 5.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Pored toga, apelant je obavezan da o svom trošku, u novinama “San”, objavi izreku ove presude u roku od 30 dana od dana njene pravomoćnosti. St. 4. i 5. izreke presude određeno je da se odbija preostali dio drugotužiteljevog tužbenog zahtjeva i da svaka stranka snosi svoje troškove. O razlozima za ovakvu odluku Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je odbio tužbeni zahtjev prvotužitelja za naknadu nematerijalne štete usljed nanesene klevete, jer pravna lica nisu sposobna da osjećaju psihičke patnje, a ova šteta se po prirodi stvari vezuje za fizička lica. U odnosu na drugotužitelja Kantonalni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan zato što je apelant, kao izdavač novina ”San”, iznio neistinitu tvrdnju da je drugotužitelj dužan državi 8 miliona KM, ali i da se odbija tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, jer je previsoko i nerealno postavljen.
8. Presudom Vrhovnog suda broj Gž-82/04 od 23. septembra 2004. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, te je stav 5. izreke prvostepene presude u odluci o troškovima preinačen tako da je prvotužitelj dužan tuženome naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 18.950,00 KM, a drugotužitelj u iznosu od 9.475,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, u suštini, naveo da je Kantonalni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kad je apelanta obavezao da drugotužitelju na ime naknade štete zbog klevete isplati novčanu satisfakciju u iznosu od 5.000,00 KM. U pogledu osnovanosti žalbe na odluku o troškovima parničnog postupka, Vrhovni sud je istakao da su, s obzirom na uspjeh u parnici, tužitelji dužni snositi ove troškove i to prvotužitelj ½, a drugotužitelj ¼ apelantovih troškova.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. stav 1. Evropske konvencije, te sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
10. Apelant se u konkretnom slučaju žali, prije svega, na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što pobijanim presudama redovni sudovi nisu mogli utvrditi da su kod drugotužitelja usljed klevete zasigurno nastali duševni bolovi, jer nije dokazano da je došlo do nastupanja štete. Apelant smatra da, čak i da u njegovom izražavanju ima elemenata klevete, drugotužitelj nije dokazao da su kao posljedica takvog izražavanja za njega nastupili duševni bolovi zbog povrede časti i ugleda, budući da niti jedan dokaz nije proveden na ovu okolnost. S obzirom, dakle, da je u smislu odredbi iz člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a drugotužitelj nije dokazao nastupanje štete usljed klevete, apelant smatra da mu je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Pored ovoga, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što redovni sudovi, navodno, nisu na pravilan način primijenili odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH, i da su, usljed tog propusta, njegovi troškovi mnogo veći od onih koje je pobijanom presudom dosudio Vrhovni sud.
11. Dalje, povredu slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. stav 1. Evropske konvencije apelant vidi u tome što je u pobijanoj presudi Vrhovnog suda zauzet stav da iznošenje mišljenja u sredstvima javnog informiranja mora biti u suštini istinito, čime se, protivno osnovnim ljudskim pravima, u našoj sudskoj praksi uvodi delikt mišljenja. Prema apelantovim navodima, Vrhovni sud je pobijanom presudom sankcionirao mišljenje, iako mišljenje predstavlja stav koji se ne može podvrgnuti ocjeni istinitosti, već predstavlja vrijednosni sud o nekom događaju. Naposljetku, apelant smatra da su usvajanjem tužbenog zahtjeva povrijeđene odredbe iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav
1. Evropske konvencije, jer se navedeni član ne primjenjuje samo na “informacije” ili “ideje” koje su pozitivno prihvaćene ili neuvredljive, već također i na one koje “vrijeđaju” i “uznemiravaju”, te da je donošenjem pobijanih presuda ograničena sloboda štampe, što predstavlja jednu vrstu cenzure.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe da ostaje kod svih razloga iz obrazloženja presude i smatra da je ona donesena u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o obligacionim odnosima.
13. Tužitelji u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navode da je prvostepeni sud dokazao, a drugostepeni potvrdio da je izražavanje apelanta bilo neistinito i da je apelant to znao ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja o tužiteljima. Tužitelji smatraju da apelantovo pisanje ne predstavlja nikakvu kritiku, već grube klevete i neistine koje nisu niti bi ikada mogle biti novinarstvo. Apelant se pokušava zaklanjati, navode tužitelji u odgovoru, iza Evropske konvencije, ali ona ne štiti javno izrečene laži već argumentovane kritike. Pored navedenog, tužitelji ističu da je potpuni nonsens odluka Vrhovnog suda da drugotužitelj naknadi troškove parničnog postupka, jer je on oklevetan, čime se gubi osnovni smisao traženja zaštite od suda. Tužitelji, na kraju, smatraju da je apelacija potpuno neosnovana i predlažu da se kao takva odbije.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» broj 59/02) «Cilj zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Službeni glasnik BiH“ broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.
Odgovornost za klevetu Član 6. u relevantnom dijelu glasi:
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...]»
15. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03) Član 386. u relevantnom dijelu glasi:
(1)Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. (2)Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.»
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
20. Pored toga, Ustavni sud također podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).
21. U predmetnom slučaju apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što drugotužitelj nije dokazao da su, kao posljedica apelantovog izražavanja, za njega nastupili duševni bolovi zbog povrede časti i ugleda, budući da niti jedan dokaz nije proveden na ovu okolnost, te što redovni sudovi, navodno, nisu na pravilan način primijenili odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Imajući u vidu navedene prigovore, Ustavni sud uočava da se njima pokreću pitanja koja, u skladu sa navedenim principima, ne spadaju u njegovu nadležnost i ne mogu biti predmet preispitivanja kod Ustavnog suda. Jer, pitanja izvođenja ili neizvođenja pojedinih dokaza u postupku, odnosno dokazivanje određenih činjenica kao i preispitivanje primjene odredaba Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata nisu u nadležnosti Ustavnog suda. Osim toga, nezadovoljstvo apelanta pobijanim presudama iz iznesenih razloga ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant, ujedno, ne navodi nikakve proceduralne greške, niti postoje čak ni naznake da su takve greške očigledne. Naposljetku, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazalo da su, eventualno, materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, niti da postoji zloupotreba prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja moguće povrede iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ili člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati.
22. Dalje, apelant smatra da je pobijanim presudama došlo do povrede njegovog prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana 9. stav 1. Evropske konvencije, jer je u pobijanoj presudi Vrhovnog suda zauzet stav da iznošenje mišljenja u sredstvima javnog informiranja mora biti u suštini istinito, čime se, protivno osnovnim ljudskim pravima, u našoj sudskoj praksi uvodi delikt mišljenja. U vezi sa ovim prigovorom, ali i generalno, Ustavni sud želi, prije svega, podsjetiti da je navedenom odredbom člana 9. stav 1. Evropske konvencije na deklarativan način garantirano pravo na slobodu tzv. forum internuma, odnosno unutrašnjeg, duhovnog svijeta čovjeka, koji u sebi sublimira slobodu misli, savjesti i posebno vjeroispovijesti. Radi se, dakle, o apsolutnim slobodama jer su čovjekove misli, stavovi i ubjeđenja nedodirljivi, a ograničenja navedenih sloboda i izricanje eventualnih sankcija su moguća samo u slučaju njihovog eksternog izražavanja i prezentiranja javnosti, užoj ili široj.
23. U vezi sa ovim ograničenjima, Ustavni sud dalje podsjeća da su stavom 2. člana 9. Evropske konvencije propisana ograničenja u izražavanju vjerskih i drugih ubjeđenja, dok su stavom 2. člana
10. Evropske konvencije propisana ograničenja izražavanja mišljenja. Stoga, sloboda misli ne može biti podložna ograničenjima propisanim u stavu 2. člana 9. Evropske konvencije, već onima koja su propisana stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, i to u slučaju kada čovjekove misli budu izražene, odnosno saopćene javnosti, pa i preko medija, kao u konkretnom slučaju. S obzirom na to, apsolutno je nemoguće ograničiti slobodu misli u smislu člana 9. Evropske konvencije i, prema tome, načiniti povredu ovoga prava u slučaju prekoračenja ovih ograničenja. S druge strane, kada su misli izražene, odnosno kada su napustile čovjekov interni svijet, moguće je ograničiti pravo na slobodu misli, u kojem slučaju, prema tome, dolazi do ograničavanja prava na slobodu izražavanja koje je, međutim, zaštićeno članom 10. Evropske konvencije.
24. Iako je tačan apelantov navod da je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane presude iznio stav da iznošenje mišljenja u sredstvima javnog informiranja mora biti u suštini istinito, navedeni stav Vrhovnog suda je generalnog karaktera i lišen konkretizacije te, iako neprihvatljiv, nije mogao, u svjetlu prethodnih stavova, uticati na postojanje povrede člana 9. stav 1. Evropske konvencije. Naime, činjenica da Vrhovni sud zastupa tezu da mišljenje koje je iznio apelant mora biti istinito u isto vrijeme predstavlja i činjenicu u odnosu na koju se podnosi apelacija, ali koja očigledno, imajući u vidu već navedeno u tač. 22. i 23. ove odluke, ne može predstavljati kršenje prava na slobodu misli iz člana 9. stav 1. Evropske konvencije.
25. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž- 82/04 od 23. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 21. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
VI. Meritum
28. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije. Sloboda izražavanja
29. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
h) Sloboda izražavanja.»
30. Član 10. Evropske konvencije glasi:
«1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.»
31. Sloboda izražavanja, kao uostalom niti jedno drugo pravo ili sloboda, nije apsolutno i ograničeno je, u najmanjoj mjeri, pravima i slobodama drugih ljudi. Uvjeti i razlozi ograničavanja u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja i okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja propisana su stavom 2. člana 10. Evropske konvencije. Pored toga, specifikum člana 10. Evropske konvencije je da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno ili se smatraju bezopasnim ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Castells (vidi Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnositelj osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu optužujući je u štampi da je «kriminalna» i da «krije izvršitelje zločina protiv naroda Baskije», smatrao da «dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije».
32. Između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) postoji nedvojbena razlika, jer se postojanje činjenice može dokazati, dok se za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima «prostora za greške» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Thorgeirson, u kojem je podnositelj u štampi iznio navode o rasprostranjenoj brutalnosti policije na Islandu, u principu prenoseći govorkanja iz javnosti i policajce nazvao «zvjeri u uniformama», a odbranu policije nazvao «provociranje, laž, nezakonita djela, sujevjerje, nepromišljenost i nesposobnost», zaključio da je podnositelj pokrenuo jedno važno pitanje u svojoj zemlji i «dužnost je štampe da prenosi informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa». U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
33. Svaka restrikcija, uvjet, ograničavanje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu da naloži ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničavanja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, pored toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredbi i u pojedinim aspektima pružaju veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
34. Naknada štete u građanskoj parnici dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) da je miješanje propisano zakonom b) da miješanje za cilj ima zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti c) da je miješanje neophodna mjera u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije jer «ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno prema svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu».
35. Razmatrajući pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo opravdano, Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju pobijane presude donesene pozivanjem redovnih sudova na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete. Dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Osporene presude redovnih sudova su donesene u građanskoj parnici koju su pokrenuli tužitelji protiv apelanta zbog nanošenja štete njihovom ugledu, iz čega slijedi kao nesporno da je cilj miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na slobodu izražavanja zaštita «ugleda ili prava drugih», odnosno ugleda tužitelja.
36. Naposljetku, Ustavni sud još mora utvrditi je li cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se ovaj cilj ostvari. Kako je već rečeno, «cilj» na koji se pobijane presude pozivaju je zaštita «ugleda ili prava drugih», a «sredstvo» predstavljaju pobijane presude redovnih sudova kojima je naloženo apelantu da plati odštetu nanesenu ugledu drugotužitelja. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu» potrebno je dokazati postojanje «hitne društvene potrebe», koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Postavlja se pitanje: je li donošenjem pobijanih presuda, po principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava drugotužitelja na zaštitu njegovog ugleda?
37. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje sadrži, između ostalog, i izrečenu činjenicu da «Radončić je dužan državi 8 miliona maraka». Sud je nesporno utvrdio da ova činjenica nije istinita. Naime, redovni sudovi su izvan svake sumnje utvrdili na temelju relevantnih dokaza da je prvotužitelj platio sporni porez na dobit za 1997. godinu, te da čak i da je istinita ova tvrdnja u odnosu na prvotužitelja, nije istinita u odnosu na drugotužitelja. Dalje, drugotužitelj je, odmah nakon objavljivanja spornog članka, reagirao i tražio da mu se omogući da argumentima demantira iznesene neistine, odnosno da se ublaži nastala šteta. Kako je utvrđeno u sudskom postupku, apelant nije drugotužiteljevom zahtjevu udovoljio na odgovarajući način.
38. Prema navedenom, ograničenje slobode izražavanja apelantu ne temelji se na iznesenim «vrijednosnim ocjenama», već na utvrđenom neistinitom izražavanju navedene činjenice. Dakle, sudovi su u pobijanim presudama napravili potrebnu distinkciju između činjenica i mišljenja, suprotno onome što tvrdi apelant. Cijeneći sve okolnosti ovoga slučaja, redovni sudovi su zaključili da se u konkretnom slučaju radi o takvom slučaju iznošenja neistinitih činjenica da je prekoračena dozvoljena granica i potrebna tolerancija, odnosno da je učinjeno djelo klevete i nanesena šteta ugledu drugotužitelja. Ustavni sud smatra da, iako se može prihvatiti postojanje legitimnog cilja, kad je riječ o suštini spornog teksta ipak nije postojala apelantova iskrena namjera i nisu uloženi razumni napori u potvrđivanje predmetne sporne činjenice. Pored toga, apelant nije uložio ni minimum truda, niti je iskazao potrebnu dobru volju da bi se naknadno ublažile štetne posljedice omogućavanjem drugotužitelju da na isti način demantira iznesenu neistinitu činjenicu, pa se apelant mora smatrati odgovornim za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. Naime, u konkretnom slučaju opći interes koji dopušta pokretanje pitanja naplate poreza ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na ugled drugotužitelja i koje se, zbog toga, ne može smatrati kritikom drugotužitelja koju je ovaj dužan tolerisati. Prema tome, u pobijanim presudama, po principu proporcionalnosti, uspostavljena je ravnoteža između slobode izražavanja i prava na ugled «drugih lica» odnosno, u ovom slučaju, drugotužitelja.
39. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
40. Nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantu naloženo da plati odštetu nanesenu tužiteljevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica jer je «miješanje» bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj «zaštitu prava drugih» i bilo «neophodna mjera u demokratskom društvu».
41. Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić