Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1247/05 (O. V.)
Odluka donesena 20. 12. 2005.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1247/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 12. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine, u predmetu broj AP-1247/05, rješavajući apelaciju Omera Velagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Velagića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-701/04 od 27. oktobra 2004. godine, i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj Rs-76/02 od 28. jula 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Velagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trnova, opština Velika Kladuša, podnio je, 27. decembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Rsž-701/04 od 27. oktobra 2004. godine, i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Rs-76/02 od 28. jula 2004. godine.
2. Apelant je bio zaposlen u Opštinskom sekretarijatu odbrane Velika Kladuša. U toku rata u Bosni i Hercegovini ovaj organ je ukinut, a njegovi poslovi su preneseni u nadležnost Ministarstva odbrane RBiH. Apelant nije vraćen na posao nakon demobilizacije, 20. avgusta 1995. godine.
3. Apelant se obratio sa zahtjevom Opštini Velika Kladuša radi regulisanja njegovog radno pravnog statusa. Odlučujući o zahtjevu, Opština Velika Kladuša je, 25. maja 1999. godine, donijela zaključak kojim je odbacila zahtjev apelanta zbog nenadležnosti i uputila ga da se istim zahtjevom obrati nadležnom ministarstvu.
4. Apelant je protiv navedenog zaključka izjavio prigovor o kojem je Opština Velika Kladuša donijela rješenje, 18. juna 1999. godine, a kojim je prigovor apelanta odbijen kao neosnovan. Nakon toga, apelant se sa istim zahtjevom obratio Federalnom ministarstvu odbrane-obrane, koje mu je dopisom, 30. avgusta 1999. godine, odgovorilo da nije nadležno za rješenje njegovog radno pravnog statusa.
5. Potom, apelant se ponovo obraća Opštini Velika Kladuša sa istim zatjevom, 8. septembra 1999. godine, o kojem nije donesena nova odluka. Apelant podnosi tužbu protiv OpštineVelika Kladuša radi povratka na posao, 11. oktobra 1999. godine.
6. Rješenjem Općinskog suda, broj Rs-76/02 od 28. jula 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Rsž-701/04 od 27. oktobra 2004. godine, tužba apelanta u ovoj pravnoj stvari je odbačena kao neblagovremena. O razlozim za ovakvu odluku Općinski sud navodi, između ostalog, da je utvrdio da je apelant, 22. juna 1999. godine, primio rješenje kojim je riješeno o njegovom prigovoru protiv zaključka kojim je odbačen njegov zahtjev za regulisanje radno pravnog statusa. Obzirom da je apelant podnio tužbu 11. oktobra 1999. godine, odnosno po proteku prekluzivnog roka od 30 dana od dana prijema osporenog rješenja, Općinski sud je odbacio njegovu tužbu.
7. Apelant se u apelaciji žali da su rješenja Okružnog i Općinskog suda povrijedila njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, radni odnos apelanta je bio regulisan Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 13/98), kojim je odredbom iz člana 137. bilo propisano da službenik ima pravo na zaštitu svojih prava iz radnog odnosa kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru. Redovni sudovi nisu raspravljali o pravu apelanta da se vrati na posao, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, a u obrazloženju rješenja sudovi su naveli da apelant nije blagovoremeno podnio tužbu prvostepenom sudu. Općinski sud je zaključio da se apelant nije mogao osloboditi obaveze da podnese tužbu u prekluzivnom roku od 30 dana od dana prijema rješenja kojim je odlučeno o njegovoj žalbi protiv zaključka kojim je odbijen njegov zahtjev za regulisanje radno pravnog statusa. Apelant je, dakle, propustio da podnese tužbu u prekluzivnom roku, kako je propisano navedenom zakonskom odredbom, te je podnio tužbu Općinskom sudu nakon proteka roka od 30 dana.
11. Apelant, u toku cijelog postupka pred nižestepenim sudovima, nije argumentovano opravdao činjenicu propusta blagovremenog podnošenja tužbe. Drugim riječima, apelant nije opravdao tvrdnju da je podnošenje tužbe u zakonom propisanom roku, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za njega, zbog čega bi formalne odluke redovnih sudova predstavljale povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Da bi se u konkretnom slučaju raspravljalo pitanje postojanja povrede apelantovih ustavnih prava apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić