Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu U-51/02 (M.O.)
Odluka donesena 22. 04. 2005.
- Zahtjev za preispitivanje - odbijen
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
U-51/02
Ocjena ustavnosti
Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti
22. 04. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije prof. David Feldman, Valerija Galić, Jovo Rosić i prof. dr. Constance Grewe na sjednici održanoj 22. aprila 2005. godine, u predmetu broj U-51/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana
71. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
RJEŠENJE
Odbija se kao neosnovan zahtjev M. O., za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-51/02 od 21. januara 2004. godine.
OBRAZLOŽENJE
1. M. O. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gračanice, podnio je, 17. januara 2005. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj U-51/02 od 21. januara 2004. godine.
2. Apelant je, 26. februara 2002. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu, kojom je osporavao rješenje Kantonalnog suda u Tuzli, broj Kž-481/01 od 24. decembra 2001. godine.
3. Ustavni sud je donio odluku, broj U-51/02 od 21. januara 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju. Ustavni sud je u ovoj odluci zaključio slijedeće: «22.Sporno pitanje u ovom predmetu je da li je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđen član 6. st. 1. i 2., član II/3.e) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, time što je Kantonalni sud, odlučujući o žalbama apelanta (u svojstvu oštećenog kao tužioca), protiv rješenja Općinskog suda broj Ki-1/01 od 8. oktobra 2001. godine i rješenja broj Kv.152/01 od 12. oktobra 2001. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i ukinuo rješenje broj Kv-152/01 od 12. oktobra 2001. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
23. Ustavni sud ističe da član 6. Evropske konevencije i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine štite prava optuženog, a ne prava tužioca. Međutim, u konkretnom slučaju, rješenje Kantonalnog suda, kojim se kao neosnovana odbija apelantova žalba (tj. oštećenog kao tužioca), izjavljena protiv rješenja broj Ki-1/01 od 8. oktobra 2001. godine, se odnosi na prava osumnjičenog S. Š., kao što se i ukidanje rješenja broj Kv-152/01 od 12. oktobra 2001. godine odnosi na prava osumnjičene S. Š. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zapaža da se predmet apelantove žalbe odnosi na njegova prava kao tužioca, a ne na prava osumnjičenih, te je izvan djelokruga zaštite člana 6. Evropske konvencije.
24. Slijedi, dakle, da u konkretnom slučaju član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije nije primjenjiv. ...
25. U odnosu na apelantove navode da nije imao djelotvoran pravni lijek, kako je to propisano članom 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje, način tumačenja ili primjenu zakona u redovnim sudovima osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih zakona (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
26. Ustavni sud zapaža da su sudovi više puta raspravljali o apelantovoj tužbi i da su donijeli odgovarajuće odluke iz čega slijedi da je apelant imao djelotvoran pravi lijek i da član 13. Evropske konvencije nije povrijeđen.
27. Konačno, Ustavni sud zaključuje da, u odnosu na navode apelanta koji se odnose na nediskriminaciju koja je garantirana članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u svjetlu svojih zaključaka u odnosu na član 6. Evropske konvencije, nije neophodno razmatrati ove navode.»
4. U zahtjevu za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, apelant ističe da se povodom neposredne optužnice, koju je protiv istih lica podnio Općinskom sudu u Gračanici 8. marta 2002. godine, obraćao Općinskom sudu u Gračanici, ali ga je sud dopisom, broj K-31/02 od 9. septembra 2004. godine, obavijestio da je cijeli spis dostavljen Kantonalnom Tužilaštvu u Tuzli na dalje postupanje. Nakon toga, on se obratio i Kantonalnom tužilaštvu u Tuzli, koje ga je dopisom, broj Kta-381/03 od 15. septembra 2004 godine, obavijestilo da je spis vraćen Općinsakom sudu u Gračanici 30. oktobra 2003. godine. Apelant smatra da se postupak po njegovoj optužnici namjerno opstruira pa traži da Ustavni sud ponovo odluči o tome «šta je sa tzv. neposrednom optužnicom».
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj U- 51/02 od 21. januara 2004.godine, Ustavni sud je pošao od odredbe člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, koja, u relevantnom dijelu, glasi: "Član 71. (1)U slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj prirodi mogla uticati na ishod spora i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Sudu i nije razumno mogla biti poznata stranci, to stranka može u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Sudu za preispitivanje te odluke. (2)U zahtjevu iz stava 1. ovog člana treba navesti odluku čije se preispitivanje traži, kao i potrebne podatke koji ukazuju da su ispunjeni uvjeti u stavu 1. ovog člana. U prilogu zahtjeva dostavljaju se svi dokazi koji ga potkrepljuju. Zahtjev i dokumenti dostavljaju se Sekretarijatu Suda. [...] (4)Zahtjev za preispitivanje odluke prethodno razmatra Malo vijeće koje prosljeđuje prijedlog Sudu u plenarnoj sjednici. [...] (6)Preispitivanje odluke Suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine.»
6. Iz navedenog člana Poslovnika Ustavnog suda proizilazi da su uvjeti za usvajanje zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, postojanje činjenica koje su po svojoj prirodi mogle odlučno uticati na ishod spora i koje, kad je odluka bila donesena, nisu bile poznate Ustavnom sudu i nisu razumno mogle biti poznate stranki, te da je zahtjev podnesen najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja o tim činjenicama, ali ne kasnije od godinu dana od donošenja odluke čije se preispitivanje zahtjeva.
7. Zahtjev za preispitivanje je podnesen 17. januara 2005. godine, a odluka Ustavnog suda, čije se preispitivanje traži, donesena je 21. januara 2004. godine. S obzirom da je činjenice, na koje se poziva u zahtjevu za preispitivanje, apelant saznao iz dopisa Općinskog suda u Gračanici od 9. septembra 2004. godine i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli od 15. septembra 2004. godine, slijedi da je zahtjev podnesen u roku iz člana 71. st. 1. i 6. Poslovnika Ustavnog suda.
8. U postupku preispitivanja konačne odluke Ustavnog suda, Ustavni sud je ograničen na ispitivanje o tome da li su, prima facie, činjenice koje su podnesene, takve da bi mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. U cilju utvrđivanja da li bi činjenice na kojima se bazira zahtjev za preispitivanje mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj, one se moraju razmatrati u vezi sa odlukom Ustavnog suda čije se preispitivanje traži. Ustavni sud u vezi s tim, ističe da zahtjev za preispitivanje sam po sebi nije dovoljan da dovede do zaključka da bi činjenice navedene u zahtjevu mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. S druge strane, Ustavni sud ne može isključiti mogućnost da bi činjenice koje su u pitanju mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. Na Ustavnom sudu je da odluči da li činjenice navedene u zahtjevu stvaraju nedoumicu u pogledu zaključaka sadržanih u odluci Ustavnog suda čije se preispitivanje traži.
9. U pogledu razmatranja konkretnog zahtjeva za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da iz sadržaja zahtjeva za preispitivanje, u odnosu na sadržaj apelacije od 17. juna 2002. godine, proizilazi da su navodi u zahtjevu za preispitivanje dati sa nešto više detalja. Međutim, u zahtjevu za preispitivanje odluke Ustavnog suda, nije navedena nijedna nova činjenica u odnosu na apelaciju, odnosno nijedna činjenica, koja bi po svojoj prirodi, mogla odlučno utjecati na drugačiji ishod konkretnog ustavnosudskog spora i koja, kad je odluka Ustavnog suda bila donesena, nije bila poznata Ustavnom sudu i nije razumno mogla biti poznata apelantu. Ustavni sud posebno ukazuje da se i apelantovi navodi o neposrednoj optužnici odnose na njegova prava kao tužioca u krivičnom postupku, koja su izvan djelokruga zaštite člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud zaključuje da zahtjev za preispitivanje ne sadrži nikakve nove činjenice, dokaze ili dokumente, koji bi imali odlučujući utjecaj na odluku Ustavnog suda, broj U-51/02 od 21. januara 2004. godine, te ne predstavljaju osnov za preispitivanje navedene odluke.
10. Iz navedenih razloga, na prijedlog Malog vijeća Ustavnog suda, a polazeći od odredaba člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.
11. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić