Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-152/05 («UNIS TELEKOM» d.d. Mostar)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-152/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine, u predmetu broj AP-152/05, rješavajući apelaciju «UNIS TELEKOM» d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “UNIS TELEKOMA” d .d. Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda FBiH, broj Rev-

319/03 od 9. novembra 2004. godine, presude Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-677/02 od 3. aprila 2003. godine, i presude Općinskog suda I Mostar, broj P-395/01 od 16. aprila 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «UNIS TELEKOM» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je, 26. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-319/03 od 9. novembra 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-

677/02 od 3. aprila 2003. godine, i presude Općinskog suda I Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-395/01 od 16. aprila 2002. godine. Apelant je podnio dopunu apelacije 30. juna 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-395/01 od 16. aprila 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-677/02 od 3. aprila 2003. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, kao tužitelja, da se tuženima, Draženku Papcu i Zdenku Boškoviću, naloži da zajedno sa članovima svojih obiteljskih domaćinstava solidarno napuste dvosoban stan u površini od 56 kvadratnih metara, koji se nalazi u Mostaru, u Ulici Dr. Ante Starčevića br. 56, te da stan, slobodan od osoba i stvari predaju u posjed i slobodno raspolaganje apelantu, odnosno Mariju Miletiću, kome je taj stan dodijeljen na korištenje od strane apelanta, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je rješenjem Odjela prostornog uređenja, graditeljstva i stambeno-komunalnog gospodarstva općine Mostar-Zapad, dj. broj 07/II-3-1126/99 od 17. augusta 2000. godine, Zdenku Boškoviću priznato stanarsko pravo na spornom stanu, da mu je stan vraćen u posjed odmah nakon podnošenja zahtjeva za povrat stana u posjed, 30. septembra 1999. godine, te da je privremenom korisniku Draženku Papcu prestalo pravo privremenog korištenja spornog stana. Sud je dalje naveo da Zdenko Bošković ne stanuje u predmetnom stanu bespravno nego je nosilac stanarskog prava na tom stanu, pa je pozivanje apelanta u žalbi da je nezakonita odluka navedenog upravnog organa, jer je zahtjev za povrat stana podnesen izvan zakonskog roka, bez ikakvog uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane prvostepene presude, jer sud opće nadležnosti ne ispituje zakonitost upravnog akta. Kantonalni sud zaključuje da je apelant, kao davalac stana na korištenje i vlasnik spornog stana, imao mogućnost da pobija upravno rješenje u zato zakonom propisanom upravnom postupku.

4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-319/03 od 9. novembra 2004. godine, odbio kao neosnovanu reviziju tužitelja protiv drugostepene presude.

5. Apelant u apelaciji ističe da je, kao vlasnik stana, sporni stan dodijelio na korištenje svom uposleniku Mariju Miletiću, nakon što je utvrdio da prijeratni nosilac stanarskog prava Zdenko Bošković nije podnio zahtjev za povrat stana do 4. jula 1999. godine. Apelant se pozvao na praksu Vrhovnog suda prema kojoj je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed do 4. jula 1999. godine materijalno-pravni prekluzivni zakonski rok, čijim propuštanjem nosiocima stanarskog prava, izuzev onih za koje je zakonom predviđen duži rok za podnošenje takvog zahtjeva, prestaje stanarsko pravo nezavisno od razloga zbog kojih su propustili rok, zbog čega podneseni zahtjev po proteku roka treba odbaciti.

6. Apelant navodi da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravičan postupak pred nezavisnim i nepristrasnim sudom i povredu prava na imovinu. Apelant je, nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u trostepenom sudskom postupku. Ustavni sud, konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom tražio predaju spornog stana u njegov posjed, odnosno posjed njegovog uposlenika, navodeći da sporni stan koriste bespravni korisnici. Redovni sudovi su utvrdili da je trenutni korisnik stana prijeratni nosilac stanarskog prava, kome je konačnim upravnim aktom priznato stanarsko pravo prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te mu sporni stan vraćen u posjed. Redovni sudovi su također naveli da nemaju nadležnost da utvrđuju zakonitost konačnog upravnog akta kojim je vraćen stan u posjed predratnom nosiocu stanarskog prava na spornom stanu, jer je to predmet upravnog spora, kojeg je apelant mogao pokrenuti prema Zakonu o upravnim sporovima

10. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) i k), odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-152/05 («UNIS TELEKOM» d.d. Mostar) | Sudska praksa | Aktio