Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-981/04 («Plamingo» d.o.o Gračanica)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-981/04

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 981/04, rješavajući apelaciju «Plamingo» d.o.o Gračanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Usvaja se apelacija «Plamingo» d.o.o Gračanica.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda Sarajevo broj Pž-165/03 od 29. juna 2004. godine i Rješenje Općinskog suda Sarajevo broj IP- 3186/02 od 29. oktobra 2002. godine.

Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda BiH nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da osigura potpuno izvršenje Rješenja Općinskog suda Sarajevo broj IP-3186/02 od 24. jula 2002.

godine.

Na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu Sarajevo i Federaciji Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o njenom izvršenju.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” , “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1.«Plamingo» d.o.o Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Smajlović, advokat iz Gračanice, podnio je 11. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-165/03 od 29. juna 2004. godine i Rješenja Općinskog suda I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ip-3186/02 od 29. oktobra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 21. decembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 5. januara 2005. godine, Općinski sud 10. januara 2005. godine, a tuženi 4. januara 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog su 18. oktobra 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant i tuženi su tokom 1995. godine zaključili ugovor o kooperaciji i isporuci sredstava naoružanja i vojne opreme, te pružanja usluga iz apelantovog proizvodno-uslužnog programa za potrebe Armije BiH. Zapisnikom o sravnjenju dužničko-povjerilačkih odnosa između apelanta i tuženog za period rata i neposredne ratne opasnosti od 31. decembra 1996. godine utvrđeno je da je tuženi dužan apelantu iznos od 143.316,31 KM.

7. Pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj Ps-210/01 od 18. septembra 2001. godine, obavezan je tuženi da plati apelantu dug od 143.316,31 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka od 21.518, 47 KM

8. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je preinačio navedenu presudu Rješenjem broj Pž-188/01 od 19. aprila 2002. godine u dijelu odluke o troškovima, koji su preinačeni na iznos od 20.807,97 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

9. Apelant je 15. jula 2002. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje Presude Kantonalnog suda broj Ps-210/01 od 18. septembra 2001. godine. Općinski sud je Rješenjem broj IP-3186/02 od 24. jula 2002. godine dozvolio traženo izvršenje.

10. Tuženi je protiv navedenog rješenja podnio prigovor nenadležnosti suda za postupanje u predmetnoj izvršnoj stvari zbog toga što su odredbama Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti («Službene novine FBiH» broj 43/01) uređeni procedura, način utvrđivanja i realizacija potraživanja koja su nastala u vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti. Općinski sud je Rješenjem broj IP-3186/02 od 29. oktobra 2002. godine usvojio prigovor tuženog, te istovremeno obustavio postupak. Utvrđeno je da će se izvršna odluka na prijedlog povjerioca uputiti nadležnoj Komisiji kada postane pravosnažno to rješenje i nakon imenovanja Komisije iz člana 3 Uredbe o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga Federacije BiH nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti («Službene novine FBiH» broj 17/02). Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu, koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Pž-165/03 od 29. juna 2004. godine odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova ustavna prava, i to: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska Konvencija), te pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.d) i h) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant povredu svojih prava vidi u tome što je sud obustavio postupak izvršenja pravosnažne sudske presude. Apelant se također žali da postoji kontradiktornost u propisima koji su na snazi, jer je presuda Kantonalnog suda kojom je priznato postojanje duga sa troškovima donijeta na osnovu odgovarajućih pozitivnih propisa, koji su u suprotnosti s odredbama Uredbe o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga FBiH nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, te Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH za koje apelant smatra da su nezakoniti i u suprotnosti s pozitivnim zakonodavstvom. Pored navedenog, apelant ističe da Uredba, koja se odnosi na naplatu javnog duga nastalog za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, na koju se pozivaju Općinski i Kantonalni sud, ne predviđa da se u «javne dugove» ubrajaju i troškovi spora, te je u dijelu u kojem je obustavljeno izvršenje naplate troškova postupka, koji je vođen nakon rata i koji ne spada u javni dug, došlo do pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava. Stoga, apelant predlaže da se ukinu kao nezakonita osporena rješenja Općinskog suda broj Ip-3186/02 od 29. oktobra 2002. godine i Kantonalnog suda broj Pž-165/03 od 29. juna 2004. godine.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud ističe da nema povrede apelantovih ustavnih prava, te da ostaje u cijelosti kod razloga datih u obrazloženju osporenog Rješenja broj Pž-165/03 od 29. juna 2004. godine. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije.

13. Općinski sud smatra da nije bilo povrede apelantovih ustavnih prava u postupku donošenja osporenih odluka, te da je i drugostepeni sud potvrdio prvostepeno rješenje kao pravilno i na zakonu zasnovano.

14. Tuženi u odgovoru na apelaciju ističe da apelacija nije osnovana jer su osporena rješenja zakonita, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 9/04 i 30/04) «Član 1.

Ovim zakonom se privremeno odlažu od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i općina.

Član 2.

Pod izvršnim odlukama podrazumijevaju se izvršne isprave donesene u sudskom i upravnom postupku a koje se odnose na potraživanja nastala na osnovu:

[...] 4) zaostalih neizmirenih obaveza korisnika budžeta.

Član 3.

Ovaj zakon će se primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obaveza iz izvršnih odluka iz člana 2. ovog zakona.»

16. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 66/04 i 49/05) «Član 1.

Ovim Zakonom utvrđuju se unutrašnje obaveze Federacije Bosne i Hercegovine prema fizičkim i pravnim licima, nastale na osnovu: neisplaćenih invalidnina, neisplaćenih penzija, neisplaćenih naknada dobavljačima za robe, materijale i usluge, obaveze nastale na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka, te ostale obaveze (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug), odnosno način pojedinačne verifikacije utvrđenih potraživanja, kao i način njihovog izmirenja. Član 2.

(2) Unutrašnji dug Federacije procjenjuje se u iznosu od 1858,9 miliona KM. Ova procjena isključuje iznos obaveza za staru deviznu štednju, s obzirom da će se isti utvrditi u postupku verificiranja.

(3) Obaveze unutrašnjeg duga iz stava 1. ovog člana izmiruju se isplatom u gotovini, putem izdavanja obveznica (u daljnjem tekstu: obveznice) i otpisivanjem, prema odredbama ovog Zakona. Član 3.

(5) Na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 9/04), primjenjuju se odredbe ovog Zakona.»

17. Uredba o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga FBiH nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti («Službene novine FBiH» broj 17/02) «Član 2.

Javni dug Federacije u smislu ove uredbe su potraživanja iz člana 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (“Službene novine Federacije BiH“ broj 43/01) (u daljem tekstu: Zakon) nastala u periodu od 8. 4. 1992. do 23. 12. 1996. godine, i to:

- mobilizirana i ustupljena materijalno-tehnička sredstva i oprema;

- isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane;

- ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom i općim aktom i

- drugim osnovama za potrebe odbrane.

Član 3.

Pravna i fizička lica koja imaju potraživanja prema Federaciji na osnovu člana 2. Zakona svoja potraživanja mogu prijaviti Komisiji za utvrđivanje i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (u daljem tekstu: Komisija).»

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pž- 165/03 od 29. juna 2004. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. oktobra 2004. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.d) i h) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

23. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je osporenim rješenjima obustavljen postupak prinudnog izvršenja pravosnažne sudske presude, kojom je utvrđena obaveza tuženika da apelantu isplati potraživanje, zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

24. U pogledu citiranih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata „pravo na sud“, u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16- 18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine u Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20).

25. Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da se on, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby također naglasio da „efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda“ (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude.

26. Ustavni sud podsjeća i na vlastitu praksu, kad je u analognoj situaciji u Republici Srpskoj našao povredu prava na pravično suđenje zbog toga što je Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske stavljen «pretjeran teret na pojedince» jer je «u članu 21. stav 1. tačka 1. ovog zakona propisano da će potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena emitiranjem obveznica sa rokom dospijeća do 50 godina, usljed čega se opravdano postavlja pitanje hoće li iko od građana, koji će posjedovati takvu vrstu obveznica, doživjeti mogućnost naplate obveznica i tako djelotvorno ostvarenje svojih prava» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 8/05).

27. Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, postoji i dosta odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koje se tiču nepoštivanja odluka sudova u Bosni i Hercegovini. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17 odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) našao povredu prava na pravično suđenje zato „što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke“. Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B. D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da „vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave“. Također, Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u „propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7 u korist podnosioca žalbe“.

28. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju nije sporno da apelant posjeduje pravosnažnu presudu. Također, nije sporno ni da se predmetna presuda ne izvršava u skladu sa Zakonom o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 9/04 i 30/04). Ustavni sud napominje da je donesen Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 66/04), koji je stupio na snagu 28. novembra 2004. godine, a koji nije odredio na koji način se odredbe tog zakona primjenjuju na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH.

29. Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može donositi zakone kojima će stopirati izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo u suprotnosti sa načelom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim i sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. (Vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 969/04 od 23. marta 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 27/05.)

30. Naravno, ne može se osporiti pravo državi da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom čije odredbe propisuju ograničenje određenih prava, kao što je naprimjer pravo na imovinu i sl. Međutim, Evropska konvencija ne daje pravo državama članicama da donesu zakone kojima će se spriječiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih u skladu sa članom 6. navedene konvencije.

31. U konkretnom slučaju, Zakonom o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije BiH spriječeno je izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na potraživanja nastala po osnovu zaostalih neizmirenih obaveza korisnika budžeta, do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja navedenih potraživanja. Međutim, iako je Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH donesen, situacija nije promijenjena jer navedeni zakon ne određuje kako će se on primjenjivati na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije BiH. Niti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH, objavljen 8. augusta 2005. godine, značajnije ne utiče na ostvarivanje apelantovih prava, jer regulira samo pitanje procesa verifikacije potraživanja za staru deviznu štednju. U pogledu donošenja navedenih zakona, Ustavni sud smatra da za takvo odstupanje od obaveza preuzetih ratifikacijom Evropske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članu 15. Evropske konvencije.

32. Ukoliko bi se navedeni zakoni posmatrali kao uplitanje države u određena imovinska prava građana (s obzirom da su usmjereni na odlaganje izvršenja izvršnih isprava) morao bi biti uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca, dakle morao bi postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Osim toga, takvi zakoni morali bi biti doneseni u javnom interesu, morali bi slijediti legitimne ciljeve i morali bi ispunjavati već spomenuti princip proporcionalnosti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako „dotične osobe moraju da snose prevelik teret“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A-52, str. 26-28, st. 70-73).

33. Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu sa citiranim zakonima dolazi se do zaključka da je takvim zakonima, pored toga što je upitno njihovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedene zakone, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvih zakona stavljen „pretjeran teret na pojedince“, te da zbog toga nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Osnovni razlog u kojem Ustavni sud vidi pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da još uvijek nije određen način na osnovu kojeg će se izmiriti obaveze iz izvršnih odluka. Stoga se apelant još uvijek nalazi u neizvjesnoj situaciji, jer ne može realizirati svoja potraživanja na osnovu pravosnažne presude, niti je izvjesno kada će i na koji način moći ostvariti svoja prava iz te presude. Ustavni sud smatra da je, s ciljem podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH obavezna apelantu omogućiti izvršenje pravosnažne sudske odluke.

34. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

35. U skladu sa zaključcima u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, kada takav zakon ili drugi akt stavlja «pretjeran teret na pojedince», čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-981/04 («Plamingo» d.o.o Gračanica) | Sudska praksa | Aktio