Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-65/05 (T. Š.-Ć.)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-65/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine, u predmetu broj AP-65/05, rješavajući apelaciju Tanje Šubić-Ćosić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tanje Šubić-Ćosić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-296/03 od 27. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tanja Šubić-Ćosić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Usore, podnijela je, 10. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-

296/03 od 27. oktobra 2004. godine.

2. Majka apelantice, Nevenka Cvijanović, koja je umrla 19. decembra 1994. godine, bila je nosilac stanarskog prava na stan u Maglaju, u Ulici Petoj broj 21/3. Apelantica je stanovala u predmetnom stanu sa svojom majkom do 5. maja 1994. godine, u svojstvu člana porodičnog domaćinstva, kada je zaključila brak i odselila iz predmetnog stana i nastanila se u Sivši, Općina Tešanj.

3. Nakon smrti apelanticine majke, predmetni stan je rješenjem Sekretarijata za privredu Općine Maglaj, broj 03/I-372-118 od 29. januara 1996. godine, proglašen trajno napuštenim i stavljen pod upravu Općine Maglaj.

4. Rješenjem Službe za urbanizam, obnovu, stambene i komunalne poslove Općine Maglaj, broj 03/II-372.303/98 od 8. maja 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okolice ZE-DO Kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 14-23-707/02 od 30. septembra 2002. godine, odbijen je zahtjev apelantice za povrat predmetnog stana u posjed, jer je utvrđeno da u vrijeme smrti majke apelantica nije bila član njenog porodičnog domaćinstva, s obzirom na to da je napustila predmetni stan 4. maja 1994. godine, kad je zaključila brak i promijenila mjesto prebivališta.

5. Kantonalni sud u Zenici je presudom, broj U-185/02 od 25. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Už-296/03 od 27. oktobra 2004. godine, odbio tužbu apelantica protiv rješenja tuženog Ministarstva.U obrazloženju navedenih presuda se ističe, u suštini, da su organi uprave pravilno primjenili zakon kad su utvrdili da apelantica u času majčine smrti nije imala svojstvo člana njenog porodičnog domaćinstva, te da nema pravo na povrat predmetnog stana u smislu člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine F BiH», broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 7/01 i 56/01).

6. Apelantica navodi da su u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđena njena ustavna prava na pravičan postupak, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih ustavnih prava apelantica vidi u tome što u postupku koji je okončan osporenom presudom nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te što je nepravilno primjenjeno materijalno pravo. Apelantica navodi da činjenica da se nakon udaje odjavila s adrese spornog stana ne znači da je prestala biti član porodičnog domaćinstva svoje pokojne majke. Apelantica navodi da je njena majka bila bolesna žena, nesposobna za samostalan život, te se apelantica aktivno i neprestano sve do njene smrti brinula o njoj.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, suština navoda iz apelacije svodi se na apelanticine prigovore da nije imala pravično suđenje, jer su organi uprave, Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno primjenili materijalno pravo, te su nepravilno ocijenili da ona nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da joj ne pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, apelanticino nezadovoljstvo osporenom odlukom Vrhovnog suda, samo po sebi, ne može pokrenuti pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške od strane Vrhovnog suda očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, apelantica samo navodi da je ona član porodičnog domaćinstva i da je živjela sa svojom majkom koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Pri tom ne nudi nikakve relevantne dokaze, kojim bi osporila dokaze na temelju kojih je, u upravnom postupku, utvrđeno da ona nije bila član porodičnog domaćinstva. Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

11. Pored navedenog, Ustavni sud smatra i da su očigledno (prima facie) neosnovani apelanticini navodi da je došlo do povrede prava na dom i imovinu. Naime, iz navoda apelacije proizilazi da apelantica smatra da su navedena prava povrijeđena pogrešnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je prethodno obrazložio zašto smatra da su očigledno neosnovani navodi u pogledu kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim apelanticine navode da je došlo do kršenja prava na dom i prava na imovinu, jer činjenično stanje utvrđeno u predmetnom upravnom postupku ukazuje da predmetni stan nije predstavljao apelanticin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, niti njenu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dakle, apelantica nema „opravdan zahtijev“ u pogledu kršenja prava na dom i imovinu u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-65/05 (T. Š.-Ć.) | Sudska praksa | Aktio