Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2345/05 (H. G.)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2345/05

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, na sjednici održanoj 20. decembar 2005. godine, u predmetu broj AP-2345/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Hilmije Garibovića, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Hilmija Garibović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je, 15. novembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Kž-380/05 od 6. oktobra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-105/03 od 4. aprila 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Vrhovni sud Federacije BiH je presudom, broj Kž-380/05 od 6. oktobra 2005. godine, djelomično uvažio žalbu apelanta na prvostepenu odluku, na način što je u odluci o kazni preinačio presudu Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-105/03 od 4. aprila 2005. godine, tako da je apelantu kazna smanjena sa dvije godine i šest mjeseci na dvije godine zatvora, zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 171. stav 1. u vezi sa čl. 20. i 25. ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH. U ostalom dijelu, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

3. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u povredi procesnih prava, obzirom na jednakopravnost stranaka u postupku, što je dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na štetu apelanta, a u vezi s tim do pogrešne primjene krivičnog zakona, i u konačnici do osuđujuće presude. Prema navodima apelanta, povreda jednakopravnosti stranaka ogleda se u činjenici što sudovi nisu sa jednakom pažnjom cijenili i utvrđivali činjenice koje terete apelanta i one koje mu idu u korist, već su iz provedenih dokaza izvlačili zaključke koji idu na štetu apelanta. Apelant smatra da prvostepena presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi proturječni dokazima u spisu, što je dovelo do pogrešne pravne kvalifikacije i pogrešne primjene materijalnog prava. Osim toga, apelant smatra da drugostepeni sud žalbene navode apelanta nije cijenio na ispravan način, pa je samo uvažavanjem žalbenih navoda koji se tiču odluke o kazni, zapravo potvrdio pogreške učinjene od strane prvostepenog suda na štetu apelanta.

4. Kao razlog za donošenje privremene mjere, apelant navodi da bi njegovo upućivanje na izdržavanje kazne zatvora dovelo u pitanje «egzistenciju njegovog malodobnog djeteta i porodice sa posljedicama koje se ne bi mogle otkoloniti».

5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kjeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

6. Donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti ograničena ili spriječena uvođenjem privremenih mjera. Član 77. Pravila Ustavnog suda je primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti nenadoknadive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju. U slučaju Mamatukalov i Abdurasulovic protiv Turske ( vidi presudu od 6. februara 2003. godine, stav 55) Evropski sud za ljudska prava je objasnio da smatra opravdanim zahtijev za donošenje privremene mjere, jedino u situacijama kada je apelantov život neposredno ugrožen ili kad postoji opasnost od izlaganja mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

7. Razlozi relevantni za donošenje odluke o privremenoj mjeri i razlozi relevantni za donošenje odluke o apelaciji, mogu biti različiti. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava od strane sudova, prilikom odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv njega, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. U konkretnom slučaju, kao razlog za donošenje privemene mjere apelant navodi da bi odlazak na izdržavanje kazne zatvora, prije donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji, dovelo u pitanje egzistenciju malodobnog djeteta apelanta i njegove porodice sa štetnim posljedicama koje se ne bi mogle otkoloniti. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti, i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivno-pravnim propisima liše osobu tog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u toku postupka pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja slobode došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, osoba koja se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.

9. Jedini argument u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere koji apelant navodi je paušalna tvrdnja da bi nedonošenjem privremene mjere, nastupile štetne posljedice u pogledu egzistencije njegovog malodobnog djeteta i njegove porodice, koje se kasnije ne bi mogle otkloniti. Međutim, apelant nije, osim tako postavljenog zahtjeva za donošenje privremene mjere, naveo bilo kakve činjenice, niti dostavio dokaze u pogledu mogućnosti nastupanja nenadoknadivih štetnih posljedica, koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem koji se želi postići. U nedostatku ovakvih navoda, koji bi bili potkrijepljeni adekvatnim dokazima, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za donošenje privremene mjere.

10. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2345/05 (H. G.) | Sudska praksa | Aktio