Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu AP-107/03 (F. A.)

Odluka donesena 25. 02. 2005.

  • Zahtjev za preispitivanje - odbijen
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-107/03

Apelacija

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti

25. 02. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Tudor Pantiru i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 25. februara 2005. godine, u predmetu broj AP-107/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 71. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

RJEŠENJE

Odbija se kao neosnovan zahtjev F. A., za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj AP-107/03 od 29. septembra 2004. godine.

OBRAZLOŽENJE

1. F. A. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, podnijela je, 22. oktobra 2004. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP-107/03 od 29. septembra 2004. godine.

2. Ustavni sud podsjeća da je apelantica podnijela apelaciju, 15 aprila 2003. godine, Ustavnom sudu, kojom je osporavala rješenje Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1339/02 od 18. marta 2003 godine i rješenje Općinskog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1643/01 od 1. oktobra 2002 godine, smatrajući da su osporena riješenja nezakonita i da krše Ustav Bosne i Hercegovine. Predmet postupka, koji je okončan osporenim riješenjema, bilo je utvrđivanje preostalog nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Obalni bulevar broj 4, u Zenici, a nakon razvoda braka zaključenog između apelantice i njenog bivšeg supruga.

3. Ustavni sud je donio odluku, broj AP-107/03 od 29. septembra 2004. godine, kojom je odbio apelaciju kao neosnovanu. Ustavni sud je u toj odluci zaključio slijedeće: «23.Ustavni sud primjećuje da apelantica nije pridonijela odgovarajući dokaz sudu da se sa bivšim suprugom, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, pismeno sporazumjela ko će biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Općinski sud je cjenio da to pitanje, kao prethodno, treba raspraviti u vanparničnom postupku, koji je još u toku pred istim sudom, te da zbog toga treba prekinuti parnični postupak. Uporište za tu svoju odluku sud je našao u čl. 12. i 197. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku. Stanovište prvostepenog Općinskog suda je prihvatio i Kantonalni sud, koji je rješavao po žalbi protiv prvostepene odluke.

24. Predmetna apelacija pokreće pitanje da li je donošenjem rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-

1339/02 od 18. marta 2003. godine i Općinskog suda, broj P-1643/01 od 1. oktobra 2002. godine došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica je, smatrajući da je sudskim poravnanjem izvršenim pred sudom u SR Njemačkoj rješeno pitanje nosioca stanarskog prava na stanu u Zenici, podnijela tužbu radi utvrđenja da je ona nosilac stanarskog prava na stanu i predaje istog. Međutim, Općinski sud je rješenjem, broj P-1643/01 od 1. oktobra 2002 godine prekinuo postupak do pravosnažnog okončanja vanparničnog postupka u istoj stvari koja se vodi pred istim sudom, a pod brojem R-180/2001. Istina, Ustavnom sudu je, uz apelaciju, dostavljena dokumentacija iz koje se vidi da vanparnični postupak oko utvrđivanja preostalog nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Obalni bulevar broj 4 u Zenici još traje, tako da bi eventualno odlučivanje Ustavnog suda o tom pitanju bilo preuranjeno.

25. Apelacijom se, zapravo, osporava odluka Općinskog suda kojom se prekida postupak po tužbenom zahtjevu apelantice da se utvrdi da je ona isključivi nosilac stanarskog prava i da joj se preda sporni stan. Sud je ispravno zauzeo stanovište do to pitanje treba raspraviti u odvojenom, vanparničnom postupku i to iz dva razloga. Prvo, stranke nisu pridonjele dokaz da su se, u skladu sa stavom 1 člana 20. Zakona o stambenim odnosima, pismeno sporazumjele pred domaćim sudom ko će ostati jedini nosilac stanarskog prava. I drugo, iako su stranke to učinile u SR Njemačkoj, i o tome čak i predočile dokaz u formi zaključenog poravnanja, u ovakvim sporovima, u skladu sa izričitom odredbom člana 56. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, ustanovljena je isključiva nadležnost domicilnih sudova, u ovom slučaju redovnih sudova u Zenici. U tom smislu apelantica je, na traženje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, i dostavila presudu Vrhovnog suda, broj Gž-99/03 od 11. novembra 2003. godine kojom se odbija prijedlog za priznanje poravnanja zaključenog pred Općinskim sudom u Osthoffu, u SR Njemačkoj. Iz dokumentacije koja je prezentirana Ustavnom sudu vidi se da vanparnični postupak oko utvrđivanja ko će biti nosioca stanarskog prava još traje pred Općinskim sudom. Iz razloga što sudski postupak, u tom dijelu, nije pravosnažno okončan, on ne može biti predmet ocjene da li je njim konkretno povređeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud, iz predočenih činjenica i dokaza, nesumnjivo zaključuje da se postignuto poravnanje na koje se apelantica poziva ne odnosi na stanarsko pravo i da, osim toga, nije priznato presudom domaćeg suda. Sudovi su, dakle, sasvim opravdano odlučili da prekinu parnični postupak i da se pitanje preostalog nosioca stanarskog prava, riješi u vanparničnom postupku, a sve u smislu važeće domaće zakonske regulative».

4. U zahtjevu za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, apelantica navodi «da se ne može prihvatiti da stranke nisu priložile dokaz da su se pismeno sporazumjele pred domaćim sudom o tome ko će ostati jedini nosilac stanarskog prava. Takvo tumačenje je [...] u sukobu sa davno usvojinim pravnim stavom o primjeni Zakona o stambenim odnosima koji su usvojeni na sjednici građansko-privrednog odjeljenja Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine od 24. juna 1986. godine gdje se jasno navodi da je [...] punovažan i neformalni sporazum bračnih drugova o tome ko će od njih ostati nosilac stanarskog prava». Apelantica smatra da je usmeni sporazum postojao, pa se čudi zašto se vodi vanparnični postupak. U suštini, apelantica u zahtjevu za preispitivanje odluke Ustavnog suda ponovo navodi činjenice i dokaze koje je i ranije navela u apelaciji od 15. aprila 2003. godine.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP- 107/03 od 22. oktobra 2003. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, koje u relevantnom dijelu glase: "Član 71. (1)U slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj prirodi mogla uticati na ishod spora i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Sudu i nije razumno mogla biti poznata stranci, to stranka može u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Sudu za preispitivanje te odluke. (2)U zahtjevu iz stava 1. ovog člana treba navesti odluku čije se preispitivanje traži, kao i potrebne podatke koji ukazuju da su ispunjeni uvjeti u stavu 1. ovog člana. U prilogu zahtjeva dostavljaju se svi dokazi koji ga potkrepljuju. Zahtjev i dokumenti dostavljaju se Sekretarijatu Suda. [...] (4)Zahtjev za preispitivanje odluke prethodno razmatra Malo vijeće koje prosljeđuje prijedlog Sudu u plenarnoj sjednici. [...] (6)Preispitivanje odluke Suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine.»

6. Iz navedenog člana Poslovnika Ustavnog suda proizilazi da su uvjeti za usvajanje zahtjeva za preispitivanje odluke Ustavnog suda, postojanje činjenica koje su po svojoj prirodi mogle odlučno uticati na ishod spora i koje, kad je odluka bila donesena, nisu bile poznate Ustavnom sudu i nisu razumno mogle biti poznate stranci, te da je zahtjev podnesen najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja o tim činjenicama, ali ne kasnije od godinu dana od donošenja odluke čije se preispitivanje zahtjeva.

7. S obzirom da je odluka Ustavnog suda, čije se preispitivanje traži, donesena 29. septembra 2004. godine, a zahtjev podnesen 22. oktobra 2004. godine, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev podnesen u roku iz člana 71. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.

8. Odluke Ustavnog suda, na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, su konačne i obavezujuće. S obzirom da zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda dovodi u pitanje konačni karakter odluke Ustavnog suda, mogućnost preispitivanja tih odluka, prema članu 71. Poslovnika Ustavnog suda, je izuzetan postupak i mora biti predmet strogog ispitivanja.

9. U postupku preispitivanja konačne odluke Ustavnog suda, Ustavni sud je ograničen na ispitivanje o tome da li su prima facie, činjenice koje su podnesene, takve da bi mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. U cilju utvrđivanja da li bi činjenice na kojima se bazira zahtjev za preispitivanje mogle po svojoj prirodi imati odlučujući uticaj one se moraju razmatrati u vezi sa odlukom Ustavnog suda čije se preispitivanje traži. Ustavni sud u vezi s tim, ističe da zahtjev za preispitivanje sam po sebi nije dovoljan da dovede do zaključka da bi činjenice navedene u zahtjevu mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. S druge strane, Ustavni sud ne može isključiti mogućnost da bi činjenice koje su u pitanju mogle po svojoj prirodi imati odlučujući utjecaj. Na Ustavnom sudu je da odluči da li činjenice navedene u zahtjevu stvaraju nedoumicu u pogledu zaključaka sadržanih u odluci Ustavnog suda čije se preispitivanje traži.

10. Ustavni sud smatra da iz sadržaja zahtjeva za preispitivanje, u odnosu na sadržaj apelacije od 15. aprila 2003. godine, proizilazi da su navodi u zahtjevu za preispitivanje istovjetni sa navodima iz apelacije. U zahtjevu za preispitivanje odluke Ustavnog suda, nije navedena ni jedna nova činjenica u odnosu na apelaciju, odnosno ni jedna činjenica koja bi po svojoj prirodi mogla odlučno utjecati na drugačiji ishod konkretnog ustavnosudskog spora i koja, kad je odluka Ustavnog suda bila donesena, nije bila poznata Ustavnom sudu i nije razumno mogla biti poznata apelantici. Ustavni sud posebno ukazuje da se zahtjevom za preispitivanje odluke Ustavnog suda, ne preciziraju navodi iz apelacije u odnosu na činjenice koje su apelantici bile poznate u vrijeme podnošenja apelacije. Ustavni sud zaključuje da zahtjev za preispitivanje ne sadrži nikakve nove činjenice, informacije ili dokumente, koji bi imali odlučujući utjecaj na odluku Ustavnog suda, čije se preispitivanje traži i ne predstavljaju osnov za preispitivanje navedene odluke.

11. Iz navedenih razloga, na prijedlog Malog vijeća Ustavnog suda, a polazeći od odredaba člana 71. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio jednoglasno kao u dispozitivu ovog rješenja.

12. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Rješenje, zaključak, obavještenje i ostali akti u predmetu AP-107/03 (F. A.) | Sudska praksa | Aktio