Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2486/05 (S. i S. C.)
Odluka donesena 16. 01. 2006.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2486/05
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 01. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, na sjednici održanoj 16. januara 2006. godine, u predmetu broj AP-2486/05, rješavajući zahtjev Savke i Slobodana Cvetković za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Savke i Slobodana Cvetković za donošenje privremene mjere.
Obustavlja se postupak izvršenja rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno dejstvo do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji.
OBRAZLOŽENJE
1. Savka i Slobodana Cvetković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su, 6. decembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine. Apelanti su, 5. januara 2006. godine, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, naložio odlaganje izvršenja rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine.
2. Apelant je 28. februara 1991. godine zaključio ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti-stana u Sarajevu, ulica Envera Šehovića br. 62 sprat I stan 104. površine 79 m2, s SFRJ-SSNO (u daljnjem tekstu: prodavac). Kupoprodajna cijena je isplaćena u cjelosti.
3. Apelanti navode da su «prije par mjeseci», nakon iseljenja privremenog korisnika iz predmetnog stana, ušli u posjed navedenog stana, ali bez zvaničnog odobrenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo(u daljnjem tekstu: Uprava) i bez zapisnika o uvođenju u posjed.
4. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-272/03 od 25. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine, apelantica je odbijena u cjelosti sa tužbenim zahtjevom protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog Ministarstva odbrane, kao pravnog sljednika prodavca kojim je tražila da se utvrdi da je navedeni ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti pravno valjan, pa da je tuženi dužan na osnovu te presude trpiti da se apelant uknjiži u knjigu položenih ugovora kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1 sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju prvostepene presude se ističe da apelantica nije aktivno legitimisana, jer dejstvo ugovora je samo između ugovarača i samo su oni ovlašteni poduzimati radnje radi ostvarivanja prava i izvršenja obaveza iz ugovora, a apelantica nije titular prava, tj. ovlaštenik iz materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je pokrenuta parnica, jer je navedeni kupoprodajni ugovor zaključio s pravnim prednikom tuženog njen suprug, apelant.
5. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) je svojom odlukom broj 301-3450-1/1 od 9. jula 2002. godine usvojila zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana u posjed priznajući da je apelant zaključio kupoprodajni ugovor s prodavcem. Međutim Komisija je usvojila zahtjev tuženog za preispitivanje navedene odluke i donijela odluku broj R-301-3450-1/1-90-1510 od 2. septembra 2003. godine, kojom je stavila van snage svoju prvu odluku, te odbacila zahtjev apelanta za povrat stana u posjed.
6. Uporedo s navedenim postupcima vođen je i postupak pred Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu, koja je svojom odlukom, broj CH/02/8739 od 7. septembra 2005. godine, odlučila da nema povrede prava i sloboda zagarantovanih prema Sporazumu u vezi prava na imovinu, ali je utvrdila povredu apelantovog prava na pravično suđenje i obavezala Vladu F BiH da apelantima isplati iznos od 1.000,00 KM, na ime nematerijalne štete.
7. Pored ovog postupka apelanti vode postupak povrata stana u posjed pred Upravom. Uprava je donijela rješenje broj 23/6-372-688/98 od 4. marta 2005. godine, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem broj 27/02-23-5532/05 od 22. aprila 2005. godine, kojim je odbijen zahtjev apelantice za povrat predmetnog stana kao neosnovan. Protiv navedenog rješenja apelanti su pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom 8. juna 2005. godine, koji je još uvijek u toku.
8. Uprava je donijela osporeno rješenje broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine kojim se utvrđuje da apelantima prestaje pravo korištenja predmetnog stana i nalaže im se u roku od 15 dana od prijema rješenja da napuste stan slobodan od ljudi i vlastitih stvari, te je utvrđeno da apelanti nemaju pravo na alternativni smještaj i da troškove prinudnog izvršenja snosi izvršenik. U obrazloženju se ističe da je vojno-stambeni organ Vojske Federacije 15. marta 2005. godine podnio zahtjev za iseljenje apelanata, koji su nasilno ušli u posjed predmetnog stana, te da je utvrđeno da su apelanti u posjedu stana bez pravnog osnova.
9. Apelanti ističu da su redovni sudovi i organi uprave povrijedili njihova ustavna prava na dom, pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku knovenciju.
10. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelanti navode da će izvršenjem osporenog rješenje broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine njihova porodica, koja uključuje i sina bolesnog od cerebralne paralize, koji je nesposoban za samostalan život, biti izbačena na ulicu usred zime, što će dovesti do neotkolnjivih štetnih posljedica na imovini i zdravlju apelanata, te da će se to posebno odraziti na zdravlje njegovog sina.
11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kjeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
12. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su apelanti tražili donešenje privremene mjere, kojom bi se zabranilo izvršenje rješenja Uprave broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine, protiv kojeg izjavljena žalba ne odlaže izvršenje istog.
13. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.
14. U konkretnom slučaju je očigledno da okolnosti ovog slučaja pokreću pitanje, prije svega, iz člana 6. Evropske konvencije, posebno pitanje razumnog roka kao jednog od elemenata ovog ustavnog prava koji je zaštićen ovim članom, kao i pitanje prava na dom, i imovinu, jer apelantima prijeti deložacija iz njihovog prijeratnog doma za koji su 1991. godine po kupoprodajnom ugovoru uplatili kupoprodajnu cijenu u cjelosti, a da nije prethodno utvrđeno da li apelanti imaju pravo na povrat predmetnog stana, u čijem se faktičkom posjedu već nalaze. Ovakav zaključak se donosi na osnovu činjenice da postupak po zahtjevu apelanta za povrat stana traje sedam godina, a da okolnosti slučaja ne ukazuju da je predmet, činjenično i pravno toliko složen, da bi iziskivao tako dug pravni postupak za njegovo rješavanje, te na osnovu činjenice da je osporeno rješenje donijeto prije nego što je konačno riješeno o pravu apelanata na povrat predmetnog stana, što je u svakom slučaju prethodno pitanje, u odnosu na zahtjev davaoca stana na korištenje da se apelanti deložiraju iz predmetnog stana.
15. Ustavni sud napominje da se apelantima mora osigurati uživanje ustavnih prava, kao i njihova efektivna sudska zaštita u slučaju kada prijeti realna opasnost od povrede Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenim pravima. Ova zaštita podrazumijeva i efektivno zaustavljanje svake prijetnje od strane upravnih organa, prije svega, u slučajevima u kojima upravni organi postupaju proizvoljno, a s druge strane i zabrana odnosno obustava pravnih postupaka koji se mogu preduzeti zbog neblagovremenog postupanja upravnih organa i donošenja odgovarajuće konačne odluke U vezi s tim, Ustavni sud napominje da upravni organi moraju postupati u skladu sa zakonima, jer je to jedan od osnivnih principa pravne države i principa podjele vlasti u državi prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. I konačno, to postupanje mora biti u razumnom roku kako se ne bi nepotrebno odugovlačilo donošenje konačne odluke o apelantovom pravu i time ugrozilo ostvarivanje njegovih ustavnih prava, ne ulazeći u osnovanost apelantovog zahtjeva o povratu predmetnog stana.
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da bi eventualno izvršenje rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine, a da se nije odlučilo meritorno i konačno o pravu apelanata na povrat predmetnog stana u njihov posjed, pogađa, pravno i faktički, apelante i prijeti da dovede do neotklonjive štete. S druge strane, Ustavni sud napominje da ostvarivanje prava, kao i njihovo oduzimanje, u upravnom postpuku ne smije da bude na štetu prava drugih osoba, jer to bi vodilo ka pravnoj anarhiji. Iz ovih razloga, Ustavni sud smatra da bi, zbog neblagovremenosti donošenja odluke o povratu stana u posjed mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice za apelanta. S druge strane, Ustavni sud ne vidi blažu mjeru kojom bi se postigao isti cilj. Ovo su dovoljni razlozi da Ustavni sud ocijeni da su ispunjeni uslovi da, do donošenja meritorne odluke, donese privremenu mjeru kojom se obustavlja izvršenje rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine.
17. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
18. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno dejstvo do donošenja konačne odluke o apelaciji ili dok Ustavni sud u plenarnoj sjednici, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke. Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić