Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2257/05 (LKC «Valter» Sarajevo)
Odluka donesena 16. 01. 2006.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2257/05
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 01. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, na sjednici održanoj 16. januara 2006. godine, u predmetu broj AP-2257/05, rješavajući zahtjev LKC «Valter» Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev LKC «Valter» Sarajevo za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. LKC «Valter» Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hasan Muminović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 2. novembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-65/04 od 3. oktobra 2005. godine. Apelant je, 30. decembra 2005. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, naložio odlaganje rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-6060/05 od 19. decembra 2005. godine i zabranio tražiocu izvršenja da poduzima radnje koje mogu nanijeti štetu imovini koja se traži u predaju u posjed.
2. Rješenjem Općinskog suda broj Ps-472/03 od 27. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-65/04 od 3. oktobra 2005. godine, utvrđeno je da je apelant omeo IGM «Komerc-inžinjering» d.o.o. Sarajevo i IGM d.d. Visoko, (u daljnjem tekstu: tužitelji) u zadnjem mirnom posjedu poslovnih prostorija u Sarajevu, ulica Hamze Hume br. 8, a koje se sastoje od jedne veće i tri manje kancelarije sagrađene na k.č.165 ZK.ul. L/43 K.O. Sarajevo što su tužitelji primjetili i saznali 11. juna 2002. godine, na način što je promijenio brave na ulaznim vratima, postavio lim oko brave na vratima, ušao u sve prostorije i tu započeo sa radom, štamparskom djelatnošću. Apelantu je naloženo da ulaznim vratima vrati raniju bravu, navedene prostorije preda tužiteljima u posjed slobodne od lica i stvari, da se ubuduće kloni ovakvog ili sličnog smetanja i da tužiteljima nadokandi troškove postupka u iznosu od 404,50 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvšenja. Tužbeni zahtjev Fabrike opekarskih proizvoda A.D. Lopare i Termo zigel «Nigma» d.d. Busovača je odbijen kao neosnovan, jer nisu dokazali da su se nalazili u posjedu spornih prostorija, pa su treće i četveto tužitelj obavezani da apelantu nadoknade troškove postupka u iznosu od 528,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Općinski sud je, na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja Općinskog suda broj Ps-472/03 od 27. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-65/04 od 3. oktobra 2005. godine, donio rješenje o dozvoli izvršenja broj I-6060/05 od 19. decembra 2005. godine, kojim se apelantu nalaže da na ulaznim vratima u poslovnim prostorijama u Sarajevu, ul. Hamze Hume broj 8, a koje se sastoje od jedne veće i tri manje prostorije ukupne površine 85m2, izgrađene na kč 165 u zk.ul. L/43 K.O. Sarajevo, vrati raniju bravu tražioca izvršenja i navedene prostorije preda tražiocima izvršenja u posjed slobodne od ljudi i stvari. Apelantu, kao izvršeniku se zabranjuje da tražioce izvršenja smeta u svakom daljem posjedu navedenih nekretnina, prostorija uz prijetnju novčane kazne i to odgovornom licu izvršenika u iznosu oid 500 KM, a izvršeniku kao pravnom licu 2.000,00 KM
4. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, jer tužitelji nisu permanentno koristili sporni poslovni prostor, nego je isti povremeno korišten kao kancelarijski prostor. Kako po ocjeni apelanta tužitelji nisu bili u zadnjem mirnom posjedu spornih prostorija, apelant smatra da nije moglo ni doći do smetanja posjeda. U apelaciji se naglašava da je u postupku okončanim osporenim rješenjem povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kjeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjevpodnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
7. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. U konkretnom slučaju, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog slučaja.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić