Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-25/05 (M. K. i dr.)
Odluka donesena 20. 12. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Objektivna i opravdana diskriminacija
- Član I/4. Ustava BiH
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-25/05
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 25/05, rješavajući apelaciju Marije Klarić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Marije Klarić, Muhameda Altića, Indire Ružnić, Mirsade Ćelebić, Sanje Kulenović, Sabire Keškić, Dževada Džonića, Vesne Dizdarević, Zinaide Mešić, Đemile Skalić, Šejle Kovačević, Adile Majanović, Bekira Kečalovića, Senke Kličić, Bejze Šabić, Emire Galić, Rahmane Duraković, Mirzete Pašagić, Zuhdije Tabakovića, Antonije Šimić, Azre Čavkić, Rasime Zjakić, Nure Mujakić, Samre Ibrahimpašić, Zuhre Čavkić, Ankice Ćurić, Zinete Šahinović, Esme Halkić, Marine Baković, Artifa Ibričića, Vahida Vehabovića, Pašime Kupusović, Suade Ibradžić, Zlatije Balić, Đurđice Rogić, Dijane Talić, Suade Bekonjić, Amre Nuspahić, Šemse Emrulović, Amre Šarganović, Senke Burzić, Emire Šušnjar, Halide Smajić, Zlate Fazlić, Muhameda Kadića, Zemine Hrnjica, Andreja Ižakovića, Mehmeda Čemalovića, Rasime Mehadžić, Marije Jurić, Zinete Begović, Alije Elezovića, Merime Šehić, Nihada Sedić, Petra Šimića, Enise Salihodžić, Mirzete Hadžić, Ankice Harlager, Farize Bašić, Zuhre Sedić, Nirvane Beganović, Sabihe Gutlić, Sanele Begić, Alme Selimi, Zumre Softić, Hasede Kudić, Zumre Kovačević, Dike Krajinović, Mirsade Sedić, Vere Zećirević, Jasminke Dupanović, Davorke Murk, Drage Poljaka, Nusrete Burzić, Mirjane Mujakić, Halida Alijagića, Emire Demirović, Namke Salihodžić, Mirjane Arsović, Emire Džanbegović, Dijane Ćirić, Emine Velić, Šide Kečanović, Raseme Čavkić, Kate Kurtagić, Aide Kadić, Slavice Milinović, Jerke Čelana, Zemine Rekanović, Katice Velić, Magdalene Franc, Seada Bakrača, Hamdije Hidića, Emine Mešanović, Mehe Hodžića, Zlate Ćoralić-Ćelebić, Senije Ćemalović, Fuada Alijagića, Mevlide Felić, Esada Hrnjice, Arifa Tričića, Namke Rahmanović, Aide Mulić, Bahrudina Kadića, Ismete Ćenanović, Enise Mujanović, Nevzete Dizdarević, Sadete Selmanović, Senade Redžić, Elvire Hrustanović, Neale Fazlić, Marije Marjanović, Jelene Klarić, Merime Muharemagić, Dragice Jurić, Asime Piralić, Ruvejde Mušanović, Salihe Sulejmanović, Jasmina Begića, Senke Galić, Rafije Kasić, Marije Hećimović, Ljubice Cvijetičanin, Anele Topčagić, Emire Lonić, Jasminke Lonić, Senije Mahmutović, Sedike Delić, Alena Dupanovića, Zvonke Freanjića, Katke Bajraktarević, Ramize Ćirić-Šahinović, Indire Džanić, Šefike Dedeić, Jasminke Kadić, Subhe Huseinović, Rasima Šehića, Katarine Petrović, Eveline Sabljaković, Irfana Hasića, Šahe Šušnjar, Mirsade Fazlić, Hazeme Mazlagić, Kade Zerlog, Snježane Ćehić, Mevlide Vojić, Ivanke Fazlić, Sladije Skalić, Fatime Husejinović, Meleće Memić, Marije Janković, Jasminke Midžić, Jasminke Hošić, Refike Tričić, Indire Alijagić, Azre Ćemalović, Rasime Mehadžić, Fatime Husejinović, Amire Delić, Indire Alibabić, Raifa Alibegovića, Mare Stojaković, Alme Alagić, Mehmeda Alijagića, Milovana Mudrovčića, Mirsade Kišević, Fatime Alešević, Anele Ramić, Ibre Hadžisadikovića, Aldijane Toromanović, Anele Hadžalić, Hasibe Topić, Zinajde Topić, Subhije Mahmutagić, Suade Džaferović, Arife Mušić, Azre Samardžić, Majde Bećkanović, Esme Džaferi, Neire Bećirević, Sabihe Malkić, Emine Delić, Minele Tutić, Azre Tutić, Azre Omanović i Šabana Bašanovića, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, br. Rsž-828/03, Rsž-827/03, Rsž-128/03, Rsž-561/03, Rsž-305/03, Rsž-345/03, Rsž-477/03, Rsž-216/03, Rsž- 79/03, Rsž-182/03, Rsž-330/03, Rsž-758/03, Rsž-72/03, Rsž-89/03, Rsž-692/03, Rsž-307/03, Rsž-535/03, Rsž-826/03, Rsž-230/03, Rsž- 823/03, Rsž-304/03, Rsž-614/03, Rsž-615/03, Rsž-824/03, Rsž- 127/03, Rsž-78/03, Rsž-73/03, Rsž-62/04, Rsž-231/03, Rsž-306/03, Rsž-14/03, Rsž-825/03, Rsž-179/03, sve od 4. decembra 2004. godine, Rsž-243/04 od 14. februara 2005. godine, Rsž-310/04 od 14. marta 2005. godine, Rsž-88/03, Rsž-573/03, Rsž-110/03, sve od 4. decembra 2004. godine, Rsž-258/03 od 20. decembra 2004. godine, i presuda Općinskog suda u Bihaću broj Pr-82/01 i Pr-74/01, obje od 24. aprila 2003. godine, Pr-501/01 od 8. oktobra 2002. godine, Pr-2245/00 od 17. februara 2003. godine, Pr-2131/00 od 26. novembra 2002. godine, Pr-1790/00 od 3. decembra 2002. godine, Pr-1911/00 od 4. decembra 2002. godine, Pr-1949/01 od 12. decembra 2002. godine, Pr-676/01 od 30. septembra 2002. godine, Pr-245/01 od 11. oktobra 2002. godine, Pr-121/01 od 20. decembra 2002. godine; Pr-143/01 od 28. aprila 2003. godine, Pr-2223/02 od 4. septembra 2002. godine, Pr-2033/00 od 30. septembra 2002. godine, Pr-2073/01 od 23. aprila 2003.
godine; Pr-137/01 od 21. januara 2003. godine, Pr-453/01 od 31.
marta 2003. godine, Pr-40/01 od 26. maja 2003. godine; Pr-19/01 od 10. oktobra 2002. godine, Pr-2/01 od 28. aprila 2003. godine, Pr- 1905/00 od 26. novembra 2002. godine, Pr-98/01 i Pr-904/01, obje od 18. aprila 2003. godine, Pr-18/01 od 28. aprila 2003. godine, Pr- 577/01 od 15. novembra 2002. godine, Pr-559/01 od 17. septembra 2002. godine, Pr-9/01 od 12. septembra 2002. godine, Pr-94/01 od 23.
oktobra 2003. godine, Pr-286/01 od 11. oktobra 2002. godine, Pr- 2139/00 od 26. novembra 2002. godine, Pr-1949/00 od 25. oktobra 2002. godine, Pr-32/01 od 28. aprila 2003. godine, Pr-945/01 od 28.
novembra 2002. godine, Pr-607/01 od 30. januara 2004. godine, Rs- 2099/03 od 2. marta 2004. godine, Pr-260/01 od 11. septembra 2002.
godine, Pr-2243/00 od 6. januara 2003. godine, presude Općinskog suda Cazin, broj Rs-160/01 od 23. septembra 2002. godine, i presude Općinskog suda u Bihaću, broj Pr-371/01 od 1. novembra 2002.
godine Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Marija Klarić i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi radnici Kantonalne bolnice «Dr. Irfan Ljubijankić» Bihać, Javne zdravstvene ustanove «Dom zdravlja» Cazin, Javne zdravstvene ustanove «Dom zdravlja» Bužim i Javne ustanove Kantonalna i univerzitetska biblioteka Bihać (u daljnjem tekstu: poslodavci), koje zastupaju Nazif Cerić, advokat iz Bihaća, i Mirsad Seferagić, advokat iz Cazina, podnijeli su u periodu od 13. januara 2005. godine do 26. aprila 2005. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Cazinu i Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sudovi) navedenih u dispozitivu ove odluke.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 25/05, AP 26/05, AP 28/05, AP 29/05, AP 30/05, AP 32/05, AP 33/05, AP 34/05, AP 35/05, AP 36/05, AP 37/05, AP 38/05, AP 39/05, AP 40/05, AP 42/05, AP 44/05, AP 45/05, AP 46/05, AP 47/05, AP 48/05, AP 49/05, AP 50/05, AP 51/05, AP 55/05, AP 56/05, AP 57/05, AP 58/05, AP 59/05, AP 60/05, AP 61/05, AP 62/05, AP 63/05, AP 64/05, AP 269/05, AP 272/05, AP 295/05, AP 569/05, AP 574/05, AP 1095/05, AP 2268/05 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 25/05, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, poslodavaca i Unsko-sanskog kantona, zatraženo je 12. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni i općinski sudovi su odgovore na apelaciju dostavili 14. aprila 2005. godine, a poslodavci 22. aprila, 19. i 21. jula 2005. godine. Unsko-sanski kanton nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 15. septembra 2005. godine dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelanti su u periodu od 1. septembra 1994. godine do 31. decembra 1995. godine bili zaposleni kod poslodavaca. S obzirom da apelantima nisu isplaćene plaće za obavljeni rad u navedenom periodu, podnijeli su tužbe općinskim sudovima protiv poslodavaca i Unsko-sanskog kantona radi isplate neisplaćenih, a zarađenih plaća.
8. Presudama općinskih sudova pobrojanim u dispozitivu ove odluke u cijelosti su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata kao neosnovani zbog zastare potraživanja od poslodavaca, kao prvotuženih, odnosno zbog nedostatka pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona, kao drugotuženog. Sve navedene presude su potvrđene drugostepenim presudama pobrojanim u dispozitivu ove odluke.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacija
9. Apelanti traže da se ukinu osporene presude, da se naloži tuženima da im se solidarno isplate zarađene a neisplaćene plaće sa zakonskom kamatom i naknade parnični troškovi za svakog apelanta. Apelanti navode da su pobijanim presudama i prvostepeni i drugostepeni sud počinili bitne povrede postupka, kao i da su pogrešno primijenjeni materijalni propisi, čime je došlo do povrede prava apelanata na pravičan postupak. Apelanti smatraju da su diskriminirani u odnosu na radnike pravosuđa u Unsko-sanskom kantonu, kojima su općinski sudovi na području Unsko-sanskog kantona dosudili isplatu neisplaćenih - ratnih plaća za isti period, po tužbama koje su podnijete u istom periodu kao i tužbe apelanata. Navode da su u ovim slučajevima prvostepene presude potvrđene presudama Kantonalnog suda (presude br. PR-125/00 i Gž-650/00), iako je istican isti prigovor, tj. prigovor zastare koji je odbijan kao neosnovan, kao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Navode kako se još uvijek vrši naplata po tim presudama. U vezi s tim, apelanti se pozivaju na Odluku Ustavnog suda u predmetu U 4/02. Pored toga, apelanti se pozivaju na odredbu člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koja glasi: «Svako bez razlike ima pravo na jednaku plaću za jednaki rad».
b) Odgovori na apelaciju
10. Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju, u suštini, navodi da su nižestepeni sudovi u osporenim presudama zauzeli pravilan pravni stav i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Općinski sudovi u svom odgovoru ističu da je navod da su svi zaposleni u oblasti pravosuđa naplatili «ratne plaće» apsolutno netačan, te da odlukama općinskih sudova nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.
12. Zdravstvena ustanova Dom zdravlja Cazin u svom odgovoru na apelaciju predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane zbog toga što su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom, jer su potraživanja apelanata zastarjela.
13. Kantonalna bolnica «Dr. Irfan Ljubijankić» u Bihaću se u svom odgovoru protivi prijedlogu apelanata za solidarnu isplatu tuženog iznosa, jer nikada nije dobila ta sredstva od Unsko-sanskog kantona. Kantonalna bolnica nikada nije priznala sporni dug, s obzirom da sredstva za plaće iz tog perioda nikada nije ni dobila. Ta su sredstva ostala kod Unsko-sanskog kantona, koji je u toku postupka pred sudom više puta priznao ta sporna potraživanja. Kantonalna bolnica «Dr. Irfan Ljubijankić» u Bihaću ne osporava činjenicu da su apelanti zaradili ratne plaće i da ih nisu dobili, te napominje da je sredstva za te namjene dobio Unsko-sanski kanton.
14. Javna ustanova Kantonalna i univerzitetska biblioteka Bihać u odgovoru na apelaciju ističu kako smatraju da su potraživanja apelanata zastarjela.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
«Član 262.
(1)Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2)Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.
(...)
Član 296.
(1)Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.
(2)Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
(...)
Član 360.
Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 361.
(3)Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. (...)
Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Član 365.
Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.
Član 366.
(4)Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti. (5)Isto dejstvo ima davanje zaloga ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 372.
(4)Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
(...)
Član 387.
Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Član 391.
Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.
Član 392.
(5)Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje.
(6)Zastarijevanje prekinuto od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja. (...)»
16. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90 te «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94), koji je primjenjivan u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:
«Član 49.
(...)
Lični dohodak isplaćuje se najmanje jedanput mjesečno.
(...)
Član 79.
U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo da zahtijeva zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... u skladu sa zakonom.
(...)»
17. U Zakonu u radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
«Član 13.
Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacionog prava.
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno.»
18. U Zakonu o ustanovama («Službeni list RBiH» br. 6/92, 8/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
«Član 1.
Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije stjecanje dobiti.
Ustanova ima svojstvo pravnog lica.
Član 39.
Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje... zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova.
Član 41.
Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže.
Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drugačije određeno.
Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je da pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.
(...)»
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Kantonalnog suda, navedene u dispozitivu ove odluke, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude su donesene u periodu od 4. decembra 2004. godine do 14. marta 2005. godine, a apelacija su podnesene u periodu od 13. januara 2005. godine do 26. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
23. Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog činjenice da je kao rezultat pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava njihov tužbeni zahtjev odbijen, čime je došlo do navodne povrede prava na pravičan postupak. Osim toga, apelanti ukazuju na povredu prava na nediskriminaciju u vezi sa uživanjem prava na pravičan postupak.
a) Pravo na pravičan postupak
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
26. Ustavni sud konstatira da je spor oko isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi Evropski sud za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
27. Ustavni sud, dalje, smatra da svaka država ima pravo i obavezu funkcionalno organizirati svoj pravni sistem. Pravni sistem svake države mora biti djelotvoran i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sistema prilikom utvrđivanja građanskih prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
28. Ipak, svaka država je ovlaštena da, u skladu sa svojim suverenitetom, ali respektirajući i obaveze preuzete međunarodnopravnim dokumentima, uspostavi opravdana ograničenja prava pristupa sudu, kao i ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, a koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od specifičnosti konkretnog pravnog sistema, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5).
29. U okviru tih ograničenja, u pogledu ostvarivanja građanskih prava, spadaju i norme koje određuju procesne rokove u kojim je moguće tražiti sudsku zaštitu u ostvarivanju svojih građanskih prava, odnosno subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba biti djelotvorno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Cilj ovog ograničenja je da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte, poštujući procesne rokove, koji su jasno regulirani pravnim propisima. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe toga prava i obaveza redovnih sudova. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada je to potrebno da bi se utvrdilo da li je načinom na koji su utvrđene činjenice došlo do kršenja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
30. Ustavni sud primjećuje da su sudovi odbili zahtjeve apelanata u odnosu na poslodavca (prvotuženog) zato što je došlo do zastare potraživanja predmetnih plaća apelanata. U pogledu ograničenja ostvarivanja građanskih prava apelanata u odnosu na Unsko-sanski kanton, zbog nedostatka pasivne legitimacije, sudovi su zaključili da ovaj kanton nije poslodavac i da apelanti nisu kod njega u radnom odnosu. Dalje se navodi da su javne institucije pravne osobe koje samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zaključak ne utiče ni činjenica da taj kanton finansira navedene javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o ustanovama i Zakona o radu.
31. Ustavni sud konstatira da je apelantima u predmetnim slučajevima pružena mogućnost da iznesu i brane svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu osporili ni jednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Dalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelanata, pri čemu su nekim dali veći, a nekim manji značaj. Pored toga, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
32. U skladu s tim Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnim slučajevima postoji djelotvoran sistem ostvarivanja građanskih prava apelanata. Ustavni sud, također, smatra da je opravdano tumačenje i obrazloženje redovnih sudova u pogledu ograničenja ostvarivanja ovih prava u odnosu na poslodavce i Unsko-sanski kanton. Razlog ograničenja je proporcionalan cilju koji se želi postići. Iz tih razloga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na pravičan postupak u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije
34. Apelanti smatraju da su žrtve diskriminacije u vezi sa poštivanjem prava na pravičan postupak. Naveli su da su sudovi njihove predmete riješili drukčije nego identične predmete u drugim sudskim postupcima i smatraju da su imali pravo na identičan sudski ishod.
35. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”
36. Član 14. Evropske konvencije glasi:
“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”
37. Da bi dokazali diskriminaciju, apelanti su se paušalno pozvali na, navodno, nespornu praksu sudova na području Unsko-sanskog kantona, koji su navodno donijeli veći broj presuda u prvom stepenu, koje je potvrdio drugostepeni sud, kojim su radnicima pravosuđa dosuđene neisplaćene, a zarađene plaće za isti vremenski period kao i kod apelanata.
38. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
39. Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, naprimjer, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna. Čim je odluka zakonita i ustavna, gubi se pravni interes za dokazivanjem diskriminacije i traženjem jednakog tretmana. Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne sigurnosti, ali je u skladu sa principom pravne države iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-752/04 od 18. januara 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 44/05 od 5. jula 2005. godine).
40. Da bi utvrdio diskriminaciju, Ustavni sud mora analizom predmetnih slučajeva doći do zaključka radi li se o (a) različitom tretmanu (b) u analognoj situaciji (c) iz nekog od razloga navedenih u odredbi o zabrani diskriminacije (d) bez objektivnog i razumnog opravdanja za takav tretman. Ipak, radi racionalnosti postupka, Ustavni sud će prvo utvrditi jesu li osporene presude u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer bi u tom slučaju nestao pravni interes apelanata da dokazuju diskriminaciju.
41. Prema Zakonu o ustanovama, javne ustanove se osnivaju radi obavljanja zakonom utvrđenih javnih djelatnosti u koje spada i zdravstvo. Javne ustanove imaju svojstvo pravne osobe i nemaju profitabilan karakter, mada mogu raspolagati i sredstvima iz samofinansiranja. Na kojem se državnom nivou osnivaju javne ustanove zavisi od organizacije svake pojedinačne države. Tako je, prema članu III/2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zdravstvo u zajedničkoj nadležnosti federalne vlasti i kantona. Na koji način će se regulirati zdravstvo (zajednički ili odvojeno) zavisi od međusobnog dogovora ovih dviju vlasti (član III/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Ako je nadležnost dogovorom prenesena na kantonalnu vlast, onda kanton ima obavezu da finansira rad kantonalnih javnih zdravstvenih ustanova. Način finansiranja kantonalnih javnih ustanova, modaliteti i obim tog finansiranja, je predmet daljnjeg dogovora i zakonske operacionalizacije predmetne materije. U tom smislu, prema zakonu, javna ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže, a osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Kada je osnivač odgovoran za obaveze javne ustanove, dužan je, pored ostalog, da pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna (član 41. Zakona o ustanovama). Navedeno upućuje da zakonsko reguliranje i konkretna operacionalizacija finansiranja moraju biti djelotvorno uređeni, kako bi, između ostalih, radnici kantonalnih javnih institucija mogli djelotvorno ostvarivati svoja stečena prava, kao što je pravo na plaću.
42. Bez obzira na interni način finansiranja kantonalnih javnih institucija, radnici ne mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja u državi, na određenom nivou, operira kao nosilac ili sunosilac budžetskih obaveza. Zakonom o ustanovama (član 4) jasno je određeno da svi radnici ostvaruju sva svoja prava iz radnog odnosa u javnim ustanovama u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove. To je i logično, jer javna ustanova ima status pravne osobe, ima prava i obaveze i uživa zakonsku slobodu u pogledu svojih prava i obaveza. Prema tome, samo javna institucija može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima.
43. Međutim, ako se pojavi spor između radnika javne institucije i same institucije, nadležni kanton se, bez obzira što ne može biti stranka, pa ni imati pasivnu legitimaciju u sporu, ne može oglušiti o ishod spora, ako je njegova intervencija neophodna da bi se ostvarila efikasna zaštita prava radnika koja proizlaze iz presude nadležnog suda. Da li je intervencija neophodna zavisi od slučaja do slučaja. Slijedi da djelotvornost ostvarenja ovih građanskih prava radnika treba biti na prvom mjestu, ukoliko ne postoje ograničenja u njihovom ostvarenju koja bi bila opravdana i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
44. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je Unsko-sanski kanton pripremao svoju finansijsku intervenciju, kako bi konkretne javne ustanove izvršile svoje obaveze u pogledu isplate neisplaćenih plaća. Međutim, takve aktivnosti Kantona ne znače postojanje njegove pasivne legitimacije u ovim sporovima, niti, eventualno, priznanje duga. Na osnovu ovoga, Ustavni sud zaključuje da Unsko-sanski kanton nije mogao imati svojstvo tuženoga u sporovima u navedenim predmetima.
45. U pogledu pitanja zastare, Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o radu jasno propisuju da protekom roka od tri godine apsolutno zastarijevaju potraživanja iz radnog odnosa. Ako prođe rok za zastaru u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, ne može se više prekidati zastara potraživanja. U tom slučaju nastupa tzv. apsolutna zastara. Od tog momenta, isplata duga zavisi isključivo od volje dužnika – nastupa tzv. naturalna obaveza dužnika. Prema ovome, zahtjev za isplatama plaća zarađenih tokom 1994. i 1995. godine, koji je podnesen 2000. godine, ne može se ostvariti sudskim putem, jer je nastupila apsolutna zastara ovakvih potraživanja.
46. Ustavni sud je zaključio da osporene presude, zasnovane na navedenim zakonima, nisu povrijedile član 6. stav 1. Evropske konvencije. Samim tim, nije potrebno ulaziti u pitanje je li postojao različit tretman, analogna situacija i osnova diskriminacije u pogledu građana koji su ostvarivali slična prava prema drugim presudama (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 752/04).
47. Ustavni sud zaključuje da osporene presude redovnih sudova nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
48. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelanti neosnovano žale, u suštini, na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi na različit način, na temelju svojih dispozicija, primijenili relevantne propise, ali je ta različitost u skladu sa principom pravne države iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić